Kada se dogodila nesreća, Australka Janine Shepherd se profesionalno bavila skijaškim trčanjem i upravo se spremala za Zimske olimpijske igre u Calgaryju 1988. Trenirala je s kolegama iz tima na biciklu kada ju je zakačio kamion, koji se kretao velikom brzinom. Ljekari hitne pomoći nisu vjerovali da će preživjeti, jer je imala vrlo teške povrede: prijelome kralježnice i vrata na šest mjesta, osim toga, niz drugih prijeloma, povrede glave i obilna unutrašnja krvarenja.
Za Hiffungton post Janine Shepherd opisala je kako je ‘napustila tijelo i počela se boriti za život’ i zašto joj je deset dana provedenih u komi bio najveći poklon u životu.
– Zadnje se sjećam sunca na mom licu, a ostalo što se dogodilo tog dana ostaje misterij. Dok su se liječnici borili da me održe na životu, ja sam bila nesvjesna stvari koje su se oko mene događale. Napustila sam tijelo i počela se boriti – za svoj život.
To nije bilo iskustvo s ‘one strane’ kakvo su mnogi opisali; za mene nije bilo svjetla na kraju tunela, nitko mi nije rekao kako ‘još nije moje vrijeme’. Nije bilo religijskih ikona ni anđela. Ja sam se mogla kretati između dvije dimenzije. U jednom trenutku bila sam u svom tijelu, a u drugom izvan – a ponekad istovremeno na oba mjesta. Jedina razlika bila je bol, izvan tijela nisam osjećala svakodnevne brige i bol.
Znala sam da me vode oni koji su već prošli ovaj put davno prije mene. Nismo razgovarali, samo smo komunicirali mislima, a čak i njih mi se danas teško prisjetiti. Ali bila sam potpuno svjesna.
Ti duhovi, ta bića koja su tada bila prisutna, dali su mi dar koji sam prethodno spomenula, bit koja me nikad nije napustila. Ponuđen mi je izbor; Ostati u duhovnom svijetu ili se vratiti u fizičko tijelo – koje je u nesreći nepovratno stradalo. Jedino što je bilo sigurno je nezamisliva bol i nezamisliv fizički i emocionalni gubitak – kao garancija da moj život više nikad neće biti isti.
Svo vrijeme bilo mi je jasno da je odluka na meni.
Ljekari su mojim roditeljima kazali da se pripreme na najgore, a moj otac u isto je vrijeme molio Boga da uzme od njega snagu i da ju meni.
Uz pomoć liječnika, uz ljubav i milost onih koji su brinuli za mene, pronašla sam put natrag. Na zaprepaštenje svih koji su mislili da neću preživjeti, nakon deset dana otvorila sam oči.
Za mene je najvažnije da se nisam vratila u svoje tijelo kako bih podijelila svoje izvantjelesno iskustvo, već kako bi naučila živjeti punim plućima.
Jednom kad sam izabrala vratiti se, ispostavilo se da je puno korisnije naučiti kako živjeti u stvarnosti, nego sanjati o načinima kako pobjeći od nje.
U tih 10 dana spoznala sam ko sam zaista i koja je moja životna svrha – napisala je Janine Shepherd koju je ovo iskustvo potaklo da životu da novi smisao.
-Dok sam u gipsu od glave do pete sjedila u invalidskim kolicima i fascinirano promatrala avion iznad moje glave, donijela sam odluku koja će nevjerojatno uticati na moj budući život: ako već ne mogu hodati, možda mogu letjeti! – napisala je.
Taj trenutak promijenio je njezin život.
Upisala je tečaj letenja i postala akrobatski pilot i instruktor letenja. Počela je pisati, postala je motivacijski govornik i rodila troje djece.
– Odluke koje nam se na prvi pogled čine nevažnim često imaju snažne i nepredvidljive posljedice. Svaki dan u svakom trenutku donosimo odluke koje utječu na našu budućnost, iako toga nismo svjesni – piše ona pa zaključuje: – Život je u prilika – u stvaranju prilika, njihovom prihvaćanju i provođenju.
Smrt mi je pokazala da moja snaga nikad nije bila u mom tijelu. Stvarna snaga ne može biti vezana uz nešto što može biti izgubljeno. Naša snaga dolazi iz duha koji živi u svakom od nas.
Znati to je dar – zaključila je.