– Doktorica je onda uzviknula: “Sada češ krmačo da vidiš. Ima da te ušivam na živo.” Što je na moj užas i uradila – tvrdi Aleksandra J.
Srbijanska javnost svako malo iznova bude šokirana ispovijestima žena koje su doživjele pravu golgotu na porođaju u nekom od porodilišta.
Posljednja u nizu bila je ispovijest porodilje Mirjane iz Beograda koja je medijima ispričala da su se prema njoj u porodilištu odnosili gore nego neki čovjek koji bez empatije maltretira životinje na ulici.
Vrijeđanja, omalovažavanja i strah za svoje i zdravlje bebe su sve što pamti u danima kada je trebalo da bude najsretnija na svijetu. A upravo njena priča navela je Aleksandru J., sada ljekarku koja živi i radi u Norveškoj, da za Kurir opiše svoju traumu i jezive prizore u jednom beogradskom porodilištu kojima je, kako navodi, i sama prisustvovala dok je kao student Medicinskog fakulteta u Beogradu bila na praksi sedam dana.
Vidim da ste ponovo pisali o iskustvu jedne od porodilja, koja je imala tu nesreću da se porađa bez očigledno veze i potplaćivanja. Svaki put kada bih pročitala jedan od sličnih članaka, poželjela bih da napišem mail novinama i potvrdim da to nije nečija izmišljotina i ružan san, već nažalost živa istina, kojoj sam i sama prisustvovala – započela je Aleksandra J. i nastavlja o svom iskustvu sa prakse u beogradskom porodilištu.
TRAUMA ZA ČITAV ŽIVOT
Sjećam se da su nas rasporedili u dvije sobe, tako što su djeca profesora dobila sobu sa manjem brojem kreveta dok smo mi ostali smješteni zajedno u drugu. Nismo se miješali. Atmosfera na odjeljenju je bila užasna. Jadne žene su ležale same i molile Boga da sve prođe kako treba. Mi studenti smo na svoju inicijativu išli od boksa do boksa bez da nam se iko obrati, da obuku, nauči nečemu – nevela je Aleksandra J. u pismu Kuriru nastavljajući:
Slušala sam babice kako govore najružnije stvari porodiljama i njima iza leđa. Kako su užasno ružne, predebele, premršave, izobličene od trudova, dobro je da im djeca i izgledaju tako kako izgledaju obzirom od koga su…Ja sam se u čudu pitala ko su te žene i zašto su tu gdje jesu. Kako je moguće da one rade kao babice? – kaže Aleksandra J. i ističe da nije ni sanjala da će doživjeti ono što joj je ostalo kao trauma za čitav zivot.
Ušla sam u boks gdje se nalazila žena koja nije otvarala oči, blijeda kao krpa i potpuno sama umirala je od bolova. Pokušala sam da kažem babicama da nešto nije u redu i da ih zamolim da pogledaju ženu, ali se niko nije obazirao na to. Ja sama sama počela da se preznojavam i paničim, jer nisam znala kako da pomognem, a bilo je jasno da to nije bio običan porođaj.
Poslije ko zna koliko vremena i bezbroj mojih pokušaja, najzad je jedna babica došla i odmah pozvala dežurnu doktoricu. Mlada, profesorsko dijete. Na žalost ne znam joj ime. Skroz kratka tada crna kosa. Ona se obraća ženi na najgori mogući način i kada vidi da ona ne reaguje i ne otvara oči naziva je najpogrdnijim imenima. Kravo, svinjo, stoko, krmačo…Očigledno bi bilo i laiku da je žena koja se porađala bila ili u stanju šoka ili sa nekim psihijatrijskim oboljenjem i da je neko možda moga da procijeni na vrijeme da bi carski rez bio najbolje rješenje i za nju i za dijete. Možda, ali tako nešto se nije dogodilo.
Umjesto toga doktorica poziva tada anesteziologa, također ženu, koja ne samo da nastavlja i sama da izgovara najružnije epitete ženi koja nije u stanju da sarađuje, nego joj prilazi i lupa nekoliko najstrašnijih šamara. U boks ulazi sve veći broj ljudi i svi rade isto. Ja osjećam da ću se onesvijestiti ili povratiti. Paralisana, u šoku ne mogu da izgovorim ni riječ i ne verujem da se to događa. Molim Boga da se nešto dogodi i taj užas zaustavi – navodi Aleksndra J. i nastavlja.
U boks tada ulazi doktor kome isto tako ne znam ime, ali sam mu zahvalna do kraja života što je sačuvao to malo dostojanstva ljekara u Srbiji. On je prišao ženi, sjeo na ivicu kreveta i mirnim i staloženim glasom pokušao da je smiri i objasni situaciju i šta treba da radi. Žena nije u početku reagovala, ali je vremenom neotvarajući oči počela da “gura” i beba je najzad izašla. Ljekar je kako je iznenada ušao, tako i izašao odmah nakon porođaja, ne usuđujući se ni sam bilo šta da kaže razularenoj gomili, koja je nastavila da stoji nad glavom bolesne žene i da je vrijeđa. Doktorica je onda uzviknula: “Sada češ krmačo da vidiš. Ima da te ušivam na živo.” Što je na moj užas i uradila – tvrdi Aleksandra J.
KAKVI SU TO LJUDI?
Sjeća se da je potom, kako kaže, u magnovenju našla sobu, legla u krevet i plakala do ujutru, kao što plače svaki put kada se toga sjeti.
Razmišljala sam tada šta da radim. Da napustim fakultet? Ko su ti ljudi koji se školuju za najhumaniji poziv a onda ga najstrašnije devalviraju? Šta je njihov motiv? Da li da odem ujutru do neke novinske redakcije i ispričam sve? Onda se sjetim ko sam ja u tom trenutku. Običan student medicine bez bitnog poznansta. Ko su oni protiv kojih ću pričati? Djeca ljudi koji vode tu ustanovu i odlučuju. Odlučila sam ništa da ne uradim. Da nađem motiv da završim fakultet jednog dana i odem iz takve zemlje – navela je Aleksandra.
Dodaje da se danas kaje što ipak nije bar pokušala da priča bude objavljena.
Možda bih nekome pomogla. Svaki put kad pročitam neku novu priču shvatim da sam pogriješila. I to će me sigurno proganjati zauvijek. Ja sam bila samo jedna od više od osam studenata koji su vidjeli isto. U sobi profesorske djece to veče je bila žurka, kojoj je prisustvovala i mlada doktoica iz pakla – prisjeća se Aleksandra bolnog iskustva sa prakse.
ŽIVA ISTINA
Ističe da ona danas radi kao ljekar u Norveškoj.
Moj put je mnogo teži. I ovdje postoji diskriminacija i nama strancima je teško da se izborimo za svoje mjesto, ali nije nemoguće. Predivan je osjećaj znati da čovjek nikome ne duguje ništa, da sve što je postigao može da zahvali sebi i Bogu, da živi i radi u zemlji gde je pacijent svetinja a medicinska etika visoko postavljena. Taman kada pomislim da su se stvari u Srbiji najzad promijenile, dobijem potvrdu da je zapravo sve ostalo isto. I uvijek isto pitanje lebdi: da li će najzad neko zaustaviti te ljude?!
Sve ovo o čemu sam pisala se dogodilo oko 2005. Iza svega što sam napisala stojim cijelim svojim bićem. Sve je živa istina od prvog do posljednjeg slova – zaključila je Aleksndra J. u pismu Kuriru.