Pica je vjerovatno i najpopularniji gastronomski specijalitet širom svijeta. Danas je dostupna u gotovo svim državama i gradovima, i omiljena je kako među mladima, tako i među starijima.
Iako je ovo jelo uglavnom sinonim za Italiju, kvalitetna pica može se pronaći u mnogim drugim zemljama. Stoga, bilo da je u pitanju luksuzan italijanski restoran ili neka od lokalnih picerija na više lokacija, svuda se mogu pronaći pice najrazličitijih ukusa.
U nastavku teksta pročitajte više o nastanku ovog specijaliteta, kao i neke zanimljivosti koje do sada možda niste znali.
Da li je pica, ipak, nastala u Italiji?
Pica jeste nastala u Italiji, i to u Napulju. Međutim, u vrijeme kada je njena priča započeta, ovaj grad je bio grčka kolonija.
Ovaj primorski grad je tokom 16. vijeka bio u svom velikom razvoju, ali i pored toga, siromašnog stanovništva koje je živjelo pri samoj obali je bilo mnogo. Njima je bila neophodna jeftina hrana, koja se jednostavno pravi i konzumira.
I upravo tako i nastaje pica. Ona je prvobitno bila samo komad hljeba sa različitim prelivima. Ovaj obrok je bio i lako dostupan, jer se prodavao i od strane uličnih prodavaca i u restoranima.
Ova pica nije bila ni slična onoj koju danas poznajemo. Ona je dobila jedan od ključnih sastojaka tek nakon 1522. godine. Razlog tome je što je to godina kada su istraživači prvi put donijeli paradajz u Italiju. Do tada su sva italijanska jela bila bez njega.
Kada su, nakon ujedinjenja Italije, kralj Umberto i kraljica Margarita posjetili Napulj 1889. godine, lokalni pekar je imao čast da pravi hranu za njih.
Prema legendi, želio je da napravi picu koja će imati simboliku – boje italijanske zastave. Tako je nastala Margarita, pica kojoj je kumovala kraljica i koja je na sebi imala zelenu (bosiljak), bijelu (mocarela) i crvenu boju (paradajz).
Blagoslov kraljice Margarite je probudio ogromnu potražnju za ovim jelom i popularnost širom zemlje. Tako Napulj nije više bio jedini grad poznat po ovom specijalitetu.
Sicilija je imala svoju verziju pice, poznata i kao fokača. Njihova pica je, za razliku od napuljske, imala debelu koricu, što je bilo inspiracija za današnje Čikago stil pice. Sastojci koji su se na njoj nalazili bili su: paradjaz, luk, inćuni, ovčiji sir i prezle.
Kako je pica osvojila ostatak svijeta?
Presudno što je bilo za širenje popularnosti ovog jela širom svijeta bile su italijanske migracije u Ameriku tokom 20. vijeka. Tako su imigranti iz Napulja počeli da spremaju pice širom Njujorka, Bostona, Čikaga i drugih gradova.
Ira Nervin je tokom Drugog svetskog rata služio u vojsci u Napulju. Nakon povratka nazad u Ameriku, imao je mnogo uspomena na prelijep miris i ukus italijanske pice.
Mnogi su pokušavali da rekreiraju ovaj specijalitet, ali bezuspješno. Ira Nervin je imao svog keca u rukavu – njegova porodica je bila u poslu proizvodnje rerni.
Tako je on izmislio prve gasne peći koje su imale keramička postolja za pice. Bile su mnogo efikasnije od rerni koje su radile na ugalj, što je dovelo do njihove ekspanzije među preduzetnicima koji su otvarali svoje picerije.
Pica je potom brzo počela da bude popularna u svim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država i više nije bila etnička poslastica, već lokalna i zabavna brza hrana.
Brojne su legende i zanimljivosti o ovom italijanskom specijalitetu. Neke od njih su:
- Međunarodni dan pice se obilježava 17. januara, a Dan pice 9. februara u Sjedinjenim Američkim Državama i još nekim zemljama. Ove dane proslavljaju ljubitelji pice širom svijeta koji tada uživaju u ovom gastronomskom specijalitetu sa svojim prijateljima.
- Ginisova knjiga rekorda je više puta zabilježila najveće pice na svijetu.
Najveća okrugla pica je napravljena 1990. godine u Južnoj Africi i bila je prečnika 37,4 metara. Najduža pica na svijetu je ispečena u Napulju 2016. godine i imala je dužinu od 1,853 metara.
- Stanovnici Amerike i Kanade godišnje u prosjeku pojedu 23 kilograma pice po osobi. Omiljena im je pica sa feferonima i sirom.
- Danas postoji mnoštvo popularnih vrsta pica, koje variraju u zavisnoti od načina pripreme testa. Tako se razlikuju one sa tanjom, srednjom i debelom koricom, koja čak može biti i punjena kačkavaljem ili šunkom. Sastojci su takođe raznoliki – od različitih vrsta sireva i mesa, do pica sa svježim začinskim biljima ili čak ananasom.
Danas možemo degustirati najrazličitije vrste iukuse pica, koje uključuju čak i slatke pice. Iako Italijani vjerovatno negoduju na ove varijacije svog specijaliteta, popularnost mu nikada ne jenjava, a u njemu uživaju sve generacije. Nadamo se da ti je ovaj tekst bio koristan i zanimljiv!