Ima tome pedeset godina, ako se ne varam. Na putu za tadašnji Sovjetski Savez ušli smo u Mađarsku. Voz je prošao pored visokih stražarnica, kakve sam dotad viđao samo u filmovima o logorima. I na kakve sam ponovo naišao u Italiji, pored zatvora. Nisam mogao vidjeti drže li ondje dalekozore i mitraljeze, nisam mogao znati imaju li po noći reflektore, ali nije bilo ni potrebno.
Piše: Inoslav Bešker (Jutarnji list)
Dojam je bio jasan. Dok je vlak stajao, s druge strane promicali su dječarci koji su žicali cigarete i novac, bili kakav, i dinar im je bio dobar. Bilo me sram za njih i za naciju, došlo mi ih je žao, unatoč svom jedu koji su naši udžbenici izlijevali na Mađare, od srpanjskih žrtava do Khuena. Uistinu, nije manjkalo nacionalizma u našim školskim knjigama pedesetih i šezdesetih. Učili su nas da je to patriotizam.
Noć u Budimpešti prespavali smo u hostelu na Gellértovu brdu. Išao sam uvečer na predstavu Gounoudova Fausta u Madžarskoj državnoj operi. Upozorili su nas, ako se vraćamo kasno, da biramo put: na tom brdu bio je Szabadság Szobor, Kip slobode, zapravo spomenik sovjetskim osloboditeljima Budimpešte, pod stražom, koja bi mogla biti nervozna. Razlog za nervozu mi je po danu postao jasan: sa stražnje strane postamenta bio je uklesan poimeničan popis svih sovjetskih oficira i podoficira koji su poginuli 1944 u bitci za Budimpeštu, a ispod njega, ispod jedne crte, znatno dulji poimeničan popis sovjetskih oficira i podoficira poginulih 1956, dok su suzbijali madžarski ustanak.
A na Milenijskom trgu, gdje su bili kipovi madžarskih nacionalnih junaka (pa i nekih koje smo u Hrvatskoj pisali i pamtili kao Hrvate), bila je i jugoslavenska ambasada na čijoj fasadi su se još vidjeli tragovi tenkovskih granata kojima ju je tukla Sovjetska armija i pod kojima je poginuo ataše Milenko Milovanov, jer su u tom veleposlanstvu našli azil premijer Imre Nagy, ministar Géza Losonczy, vladin predstavnik za javnost Riječanin novinar Miklós Vásárhely, kasnije živa memorija 1956, Julia Rajk (udovica Lászla Rajka koga su staljinisti strijeljali kao “titoista”) itd.
Kad je János Kádár potpisao sporazum po kojemu je pribjeglim ministrima i članovima obitelji zajamčena sloboda, oni su izišli, pa zarobljeni i odvedeni u Rumunjsku (koja Mađare nije baš voljela). Nagy je strijeljan godinu i pô kasnije, Losonczyja su ubili proparavši mu jednjak dok je štrajkao glađu. Sjetio sam se ogorčenih komentara u jugoslavenskim novinama 1958 kad je Nagy osuđen i strijeljan.
A sjetio sam se i gomila mađarskih izbjeglica u Splitu u jesen 1956. Čitao sam Slobodnu Dalmaciju koju je otac donosio doma, slušao razgovore starijih, išao u školu, upijao dojmove. Nekoliko dana kasnije, kad je počela invazija na Egipat, prvi put sam samostalno otišao kupiti izvanredno izdanje novina u Tereze na Voćnom trgu. Taj studeni me obilježio: madžarski da omrznem staljinizam i svaku represiju, sueski da postanem vanjskopolitički novinar jedanaest godina kasnije. Bila je splitska jesen, na dane kišna, vjetrovita i hladna. Ljudi u Splitu – a nije se tada imalo mnogo, taman su nekako bile ukinute “točkice” i za tkanine – donosili su promrzlim Mađarima, izbjeglicama, džempere, deblje suknje, mantile. To je bila živa lekcija solidarnosti. Ostali su, ako se ne varam, do početka 1957.
Viktor Orbán sve to nije mogao znati iz prve ruke. Rođen je 1963, u Stolnom Biogradu koji, možda, pridonosi mitu nacionalne veličine. Rastao je u Mađarskoj koju je ona hulja od Kádára u doba njegova djetinjstva činila sve potrošačkijom (znali smo sedamdesetih iz Varaždina “skoknuti” do Velike Kanjiže na večeru, pristojno spremljene kečige i panonsku glazbu). Magistrirao je tezom o poljskoj Solidarnośći ali, Bože moj, možda mu nikada nije palo na pamet da naziv tog pokreta, koji je inspirirao kardinal Wojtyła, prevede na madžarski, gdje se to kaže “szolidaritás”. Ili je na to uho bio gluh već tada, ili je oglušio naknadno, nebitno – ali nije sam on u Mađarskoj.
Među onima koji ga danas zdušno podržavaju možda ima vremešnijih, moje dobi, koji pamte što je bila solidarnost za izbjeglice iz Mađarske, ne samo u i ne prvenstveno u Dalmaciji, nego ponajprije u Austriji, pa u Francuskoj (gdje je Mađar mogao biti i predsjednik Republike) i drugdje.
Ima valjda i onih koji su to sami doživjeli. Kako, s kojim obrazom, Mađarska sada ovako bezdušno spopada izbjeglice koji bježe iz rata? Fotografija Sirijca koji urla od bola dok mu zavrću ruku, pred ženom i kćerkicom, ostat će amblematična za ovaj trenutak Unije.
Kao što me spopao stid prije pola stoljeća zbog mađarskih dječaraca koji su žicali oko vlakova, tako me sada hvata stid za madžarske vlasti koje su sebičnost – “sveti egoizam”, kako je to efektno nazivao fašist Mussolini – bestidno istakli na svojim vratima u našu Uniju.