Dinko Rizvić je mrežnu stranicu koja se bavi saobraćajem preko ovog graničnog prijelaza pokrenuo prije pet godina, tek prije mjesec-dva otkrio je posjetiocima svoj identitet, a sada će ga upoznati i šira javnost.
Zaboravite HAK, AMZ i BIHAMK, ne zovite Beroša i Capaka i njihove kolege po štabovima, još vam manje trebaju policije zemalja kroz koje prolazite, a upitno je trebate li kliknuti čak i na vremensku prognozu.
Svako ko putuje iz Slovenije, Austrije i dalje sa Zapada u sjeverozapadnu Bosnu kroz Hrvatsku i zanima ga kakve su putem gužve, gdje su određeni karantini, koliko koštaju testovi na Covid-19, a gdje su besplatni i, konačno, kad će se više razići tmurni oblaci nad Bosnom, u mobitelu mora imati broj Dinka Rizvića (34), “bauštelca” iz Velike Kladuše na radu u Grieskirchenu, gradiću u gornjoaustrijskoj regiji, ili barem biti pratilac njegove mrežne stranice na Facebooku “Granični prijelaz Maljevac”, zajedno sa 43.000 drugih putnika, piše hrvatski Jutarnji list.
Preko Stalnog međunarodnog graničnog prijelaza Maljevac, koji Veliku Kladušu najbrže spaja sa Zapadom, godišnje prođe više od milion vozila i dvostruko više putnika. U dane produženih vikenda za važne blagdane (Božić, Uskrs, Svi sveti, Ramazanski bajram, Kurban-bajram) njime prođe i 10.000 do 15.000 vozila. Običnim danima u sedmici ovaj prijelaz postaje sasvim obični prijelaz, zato ga prosječni dnevni godišnji promet smješta tek na 15. mjesto u usporedbi s drugim našim graničnim prijelazima. Ipak, jedini je na kojem se broj putnika i vozila u posljednjih deset godina – udvostručio.
Kad ovu statistiku pretočimo u stvarni život, onda to izgleda ovako: radnici iz Slovenije i Austrije, pa i Hrvatske koji vikendom žele posjetiti svoje porodice u Velikoj Kladuši, dvaput više potroše vremena na čekanje u koloni na prijelazu nego na samo putovanje. Kilometarske kolone znaju se vući i pet-šest sati, kako na ulaz u Bosnu petkom, tako i na ulazu u Hrvatsku nedjeljom na povratku. U tim satima čekanja vozači i putnici, dakako, nisu baš staloženi, učestale su svađe, pa čak i tučnjave u borbi za dobru poziciju. Ima ta kolona i dobrih strana, ljudi se druže i stvaraju se prijateljstva. Ima tome sedam-osam godina kako se u koloni, čekajući na pregled dokumenata, jedna žena čak i porodila. Valja napomenuti da su ove brojke i životne situacije prošlost otkako je nastupila korona-situacija, a Covid-19 donio je još složenije probleme. Osim toga, vraćanjem situacije u normalu, vratit će se i stari problemi.
Dinko je mrežnu stranicu koja se bavi saobraćajem preko ovog graničnog prijelaza pokrenuo prije pet godina, tek prije mjesec-dva otkrio je posjetiocima svoj identitet, a sada će ga upoznati i šira javnost. Rođeni je Kladušanin, ima bh. linu kartu i hrvatsku putovnicu. Zašto svaku sekundu slobodnog vremena odvaja kako bi svojim sunarodnjacima olakšao putovanje, a to radi bez ikakve naknade, otkrit će, gdje drugdje nego tamo gdje je sve započelo – na Maljevcu.
U Rijeci je postao inžinjer građevinarstva, a u Bihaću je dogradio znanje i diplomirao na visokoj školi. No, pronaći posao u struci, ma i bilo kakav posao, nije lako u BiH. Zato je Dinko počeo s novinarstvom kad je pokrenuo lokalni internetski portal. Osim svakodnevnih životnih problema u svojoj općini, ubrzo je shvatio da je gorući problem njegovog kraja Granični prijelaz Maljevac.
– Svi su pričali o tim gužvama pa sam se ja vikendima znao zaletjeti tamo i napraviti fotografiju-dvije i stavljati to na stranicu koju sam napravio. Bilo je to vrijeme pametnih telefona, pa su ljudi počeli pratiti stranicu, ali i sami slati slike i informacije s terena. Onda ja nazovem i pitam za neke službene informacije i tako to ažuriram. Nisam u to vrijeme imao što pametnije raditi, a ljudima na proputovanju je dobro došlo – otkriva Dinko.
– U početku je to bila jedna ili dvije informacije mjesečno, onda sam ažurirao vikendom. Kad sam prešao 10.000 pratitelja, shvatio sam da to postaje ozbiljnije pa sam uključio još jednog administratora, on je rođeni Puljanin, ali kladuški zet Tihomir Geršner, također redoviti putnik preko ovog graničnog prijelaza. Bez njega to više ne bih mogao sam, jer sada radim u firmi 10-12 sati dnevno, pa on pokriva taj dio. U godinu dana došli smo na 20.000 pratitelja, a taj se broj tijekom korona-krize u nekoliko mjeseci udvostručio – kaže Dinko za “Jutarnji list”.