Obožavali ste ga u “48 sati”, bio je urnebesan u “Policajcu s Beverly Hillsa”, njegovi stand-up nastupi i dalje spadaju u sam vrh ponude, “Kolo sreće” jedna je od najboljih (božićnih) komedija svih vremena, “Princ otkriva Ameriku” još je bolja, a čak je i “Boomerang” iz 1992. bio simpatična komedija s odličnim soundtrackom.
Devedesetih je ostao jedan od najbolje plaćenih glumaca u Hollywoodu i opravdao to nizom hitova koji su često znali podbaciti kod kritike, ali zabaviti publiku, a dvijetisućite donijele su neodoljivu izvedbu u legendarnom “Shreku” u kojem je posudio glas simpatičnom magarčiću.
No, unatoč astronomskim honorarima (kategorija glumaca koji zarađuju 20 milijuna dolara i više) i uspješnoj animiranoj franšizi, Murphyja smo počeli povezivati s očajnim komedijama, blockbusterima koji su podbacili na blagajnama i izborom projekata koji vas tjeraju da se zapitate kako je moguće da zvijezda njegovog kalibra nije u stanju izabrati barem nekoliko projekata koji nisu apsolutno smeće. Štoviše, ako ste rođeni devedesetih, njegova popularnost vrlo vam je vjerojatno potpuna misterija jer izuzmemo li izvanrednu izvedbu u mjuziklu “Dreamgirls”, Murphy nije snimio ništa vrijedno spomena.
Njegov najnoviji film “Gospodin Church” u režiji Brucea Beresforda koji je režirao i “Vozeći gospođicu Daisy”, novi je podbačaj u njegovoj karijeri i uslijedio je nakon četverogodišnje pauze. No, valja biti fer i naglasiti da je Murphy jedino što valja u ovom filmu baziranom na otrcanom konceptu “magičnog crnca” koji se pojavljuje niotkuda i rješava stvar.
“Bio je mi je to jednostavan posao i svi su bili kul. Jednostavno sam pristao i snimio ga, a zatim se vratio u svoju ležaljku u dvorištu”, govori Murphy.
Puno je prošlo od 1988.
Mnogi će ga uvijek navoditi kao jednog od najduhovitijih ljudi koje su upoznali i teško je pronaći komičara kojem Murphy nije barem jedan od idola. Odličan je u komedijama, ali svatko tko je upoznat s njegovim radom vrlo dobro zna da njegov talent nadilazi žanr i da je Murphy jednostavno rečeno odličan glumac u potrazi za projektom dostojnim njegova talenta. No, taj se projekt jako dugo nije pojavio i izuzmemo li poneku sporednu ulogu u kojoj je briljirao, solidan film nije imao od “Bowfingera”, a dobar od 1988. kada je snimio “Princ otkriva Ameriku”.
Jedan dio problema leži u izboru visokobudžetnih srednjostrujaških komedija koje donose sigurnu zaradu, ali i veliku mogućnost uplitanja studija koji su i najbolje filmove u stanju pretvoriti u najobičnije smeće. Drugi dio problema je to da se komedija u posljednjih 20 godina drastično promijenila. Jedan od najvećih podbačaja bio je njegov umjereni hit iz 2007. “Norbit” u kojem Murphy, kao i u slučaju “Luckastog profesora” i nekih ranijih filmova, glumi nekoliko likova.
Politička korektnost odigrala je određenoj mjeri ulogu u kritičkom pokopavanju filma koji likove svodi na puke rasne stereotipe, ali ne smijemo zaboraviti da to nije spriječilo mnoge druge moderne komedije da steknu kultni status.
“Norbit” je jednostavno film od kojeg se, s obzirom na Murphyja, očekivalo puno više.
Mlake obiteljske komedije ispočetka su solidno prolazile na blagajnama, ali i to se promijenilo pa su mnogi Murphyja jednostavno otpisali.
Naravno, to je sasvim očekivano od kritičara koji će ljude svoditi na uspjeh filmova u kojima se pojavljuju, ali tog su mišljenja i njegovi najveći fanovi koji polagano počinju prelaziti u tabor onih koji su Murphyja otpisali iako se nadaju još barem jednom klasiku nalik onima iz osamdesetih.
Filmova koji su vas u isto vrijeme bili odvažni i urnebesni, a odvažnost je upravo ono što mnogima najviše nedostaje. Filmovima koje je snimio posljednjih dvadesetak godina nedostaju “muda”. Naravno da Murphy više nije klinac, ali gledamo ga u ziheraškim srednjostrujaškim projektima u kojima se pokušava svidjeti publici i pritom nikog ne uvrijediti,prenosi Index.
Nije iskoristio čak ni priliku da se tijekom gostovanja u SNL-u našali na račun Billa Cosbyja. I to nije nužnost niti krunski dokaz njegova ziheraštva, ali ipak govori ponešto o tome gdje se trenutno nalazi i savršeno se uklapa u seriju poteza kojima je sklon u posljednjih 20 godina.
Ima para i igra na sigurno, a to je smrt za komediju. Sljedeći veliki comeback?
No, fanovi se i dalje nadaju, a ono što slijedi donekle budi nadu.
U nedavnom intervjuu otkrio je da se poigrava s idejom povratka stand-upu, a svi koji su pogledali “Delirious” i “Raw” svjesni su da bi to u najmanju ruku mogao biti zanimljiv eksperiment iako je uz sve navedeno teško povjerovati da će nakon 30 godina pauze polučiti jednake reakcije.
Nastavak hit komedije “Blizanci” s Arnoldom Schwarzeneggerom i Dannyjem DeVitom (“Triplets”) također bi mogao biti zanimljiv potez, ako zbog ničeg drugog onda zbog pozitivnih aspekata nostalgije s tri zvijezde iz osamdesetih. Tu je i četvrti nastavak “Policajca s Beverly Hillsa” što, s obzirom na dvojku i trojku, ne djeluje kao odlična ideja, ali sve je moguće. Spike Lee također bi za HBO trebao snimiti biografski film o bivšem gradonačelniku Washingtona Marionu Barryju, a trebao bi ga zaigrati upravo Murphy.
A za kraj, tu je možda i najambiciozniji projekt, “Richard Pryor: Is It Something I Said?” Billa Condona u kojem pratimo život legendarnog komičara kojeg će utjeloviti Mike Epps dok će se u ostalim ulogama pojaviti Kate Hudson, Oprah Winfrey i Eddie Murphy.
Istina, sve se vrlo lako može pretvoriti u veliko ništa, ali u isto vrijeme, 2017. pokazuje više potencijala nego je Murphyjeva karijera pokazivala posljednjih 20 godina.