Predsjednik Sindikata policije Kantona Sarajevo Nedžib Đozo rekao je danas da su cipele i čizme koje je bivši ministar unutrašnjih poslova KS nabavio za 1.300 sarajevskih policajaca za 160.000 KM, za jednokratnu upotrebu i neupotrebljive, kazavši da se u njima na zapadu ljudi sahranjuju.

Đozo je na konferenciji za novinare u Sarajevu kazao da s pravom sumnja da u nabavci obuće za policajce ima elemenata prevare i zloupotrebe službenog položaja. Dodao je da je dio policajaca bio zadužio sporne cipele, ali su ih brzo vratili jer se ispostavilo da propuštaju vodu ili se đonovi odljepljuju, prenijele su agencije.

– Ovo su cipele za jednokratnu upotrebu, u njima se na zapadu ljudi sahranjuju. Mi sumnjamo da je ova roba uvezena iz Kine, a moguće čak i da je kancerogena. Vještačenjem ove obuće utvrđeno je da ona ne odgovara policijskim standardima – rekao je Đozo.

On je dodao da je novac dat za obuću bačen.

– Cipele su plaćane po 50, a čizme po 100 KM. U pripremi je vještačenje uniformi i ostale opreme koja je, uz obuću, ukupno koštala 1,3 miliona maraka – dodao je Đozo.
Sukob sindikata i bivšeg ministra zbog nabavke opreme za policajce trajao je mjesecima, zbog čega je tražena i ostavka Budimlića. On je ranije odbacivao kritike da štedi na opremi tvrdeći da su sve nabavke bile u skladu sa zakonom.

(Glas Srpske)

Elvedin Deronjić je dječak kojem je majka umrla nekoliko mjeseci nakon što je rodila mrtvu bebu. Umjesto da se raduje sestri, nekoliko mjeseci kasnije tugovao je i za majkom. Danas se bori za život.

Ovaj sedmogodišnjak iz naselja Palanka kod Brčkog, vodi borbu za život: rođen je bez jednog bubrega, a drugi je otkazao. Uz to, dijagnosticiran mu je i tumor u stomaku, koji bi danas trebao biti odstranjen operacijom.

Sve nedaće ovog svijeta spustile su se, izgleda, na ovog dječaka. Majka mu je umrla nekoliko mjeseci nakon što je rodila mrtvu bebu. Umjesto da se raduje sestri, nekoliko mjeseci kasnije tugovao je i za majkom. Danas se bori za život.

Teško bolestan, danas živi s ocem u trošnoj, neuslovnoj kući. Otac, fizički hendikepiran i nesposoban za rad, zarađuje od pastirskog posla. Nedovoljno da bi svome sinu priuštio bolji život i liječenje.

Spas je u transplantaciji bubrega. Potrebno je najmanje 30.000 KM koje Elvedinov otac Esed nema.

Brčanski humanisti pokrenuli su akciju pomoći. U Palanci će 23. februara biti održan humanitarni koncert. No, taj novac neće biti ni izbliza dovoljan. Zbog toga apeluju da svi koji mogu pomognu malom Elvedinu.

– Srce mi je gotovo puklo od tuge kada sam ga čuo da ocu kaže: Babo, nemoj plakati ako umrem, umrle su i mama i seka…, kaže jedan od organizatora humanitarne akcije, Jasmin Husejnović.

Za uplatu u konvertibilnim markama u BiH:

Račun primatelja/primaoca: 5620040000016110
Naziv primatelja: ORGANIZACIJA CRVENI KRST-KRIZ BRCKO DISTRIKTA BIH
Adresa primatelja: PAJE JOVANOVIĆA 4, 76100 BRČKO
Svrha: „ZA POMOĆ ELVEDINU DERONJIĆU“

Za uplate iz inostranstva (EUR, USD, SEK i druge):

Swift: RAZBBA22XXX
IBAN: BA395620048098961949
Naziv: ORGANIZACIJA CRVENI KRST-KRIZ BRCKO DISTRIKTA BIH
Adresa: PAJE JOVANOVIĆA 4, 76100 BRČKO, BiH
Svrha: „ZA POMOĆ ELVEDINU DERONJIĆU“

Prije nekoliko dana su volonteri Centra za edukaciju mladih posjetili porodicu Grebović koja broji 6 članova nastanjena je u naselju Perin Han, okolina Zenice.

– Ono što želim reci jeste da smo se mi, kao i još nekoliko dobrih ljudi oko nas odrekli minimalnih sredstava i onog sto ne koristimo i uspjeli smo im izmamiti osmijeh. Nadam se da se i kod drugih probudi ista zelja, jer oko nas je mnogo ljudi koji čekaju nasu pomoć i žive u uslovima koji nisu dostojni čovjeku – kazala je jedna od volonterki.

Potresnu priču o nevoljama porodice Grebović napisala je prije nekoliko dana i objavila na društvenoj mreži, zajedno sa fotografijama Irnesa Ramić-Tahić. Tekst prenosimo u potpunosti:

Šestočlana porodica na rubu egzistencije (bez struje, hrane i osnovnih životnih potrepština) Porodica Grebović koja broji 6 članova nastanjena je u naselju Perin Han, okolina Zenice. Prije nekoliko dana dobila sam poziv od jednog čovjeka koji mi je samo rekao: Možete li mi donijeti brašna djeci, nemaju šta jesti. Nakon nekoliko dana od tog poziva, odlučila sam ih i posjetiti. Obzirom da sam dobila donaciju od dvije naše sugrađanke u visini od 70 km, kupili smo najosnovnije i zaputili se prema domu Grebovića.

Sam put do „njihove“ kuće je užasan ali iskreno, kad sam prilazila kući nisam očekivala toliku neimaštinu. Na ulasaku dočekala nas je žena izboranog ali nasmijanog lica.

Poslije mi je bilo nevjerovatno da ta ista žena ima samo 39 godina. Kad smo ušli u kuću, osjetila se tolika hladnoća, a mala djevojčica sjedila je u čošku sečije. Njen pogled me sasjekao na ulasku. Mršavo, blijedo biće me sa strahom gledalo. Oči su se punile suzama.

Sjeli smo a ta malena djevojčica me i dalje blijedo gledala. Pozvala sam je k sebi ali s puno nevjerice mi prišla a kako i ne bi za njenih 5 godina života se tri puta selila svega se nagledala. Ni lutke obične nema da se kao dijete poigra. Esad Grebović nam je ukratko ispričao u kakvom su stanju, ali vjerujte da je i samo šutio – nama je sve bilo jasno. Ova porodica ima četvero djece: Medina (16 godina – kćerka iz prvog braka od majke Murade), kćerka Rahima (14 godina), sin Mirsad (11 godina) i malena Elvedina (5 godina). Ono što me najviše pogodilo je to da njihov sin od 11 godina ide da skuplja željezo. Zamislite svoje dijete koje ima samo 11 godina i koji pola dana provede skupljajući željezo a pola dana u školi, a noć provede u hladnoj kući.

Ova porodica je bez struje već godinu dana. Zamislite jedan dan bez struje – a kamoli godinu dana. Obzirom da nemaju struju, oni nemaju ni frižider, ni električni šporet a da o TV i drugim tehnologijama da ne govorim. Kupatilo je takpđer u užasnom stanju. Imaju 100 km stipendije koje je dobila Medina od jedne fondacije kao odličan učenik. Kad sam izvadila stvari rekla sam evo stavite u frizider a oni svi u glas nemamo frizidera ali nije problem stavit ćemo u sobu – toliko je hladno kao da će je u frižideru. Usla sam u sobu kojoj Medina i Rahima spavaju – dok ne vididite ne možete ni povjerovati, nit’ se lože drva nit’ ima šporeta. Kuća u kojoj žive nije njihova, a vlasnica kuće im ne dozvoljava da koriste zemlju kako bi se mogli baviti zemljoradnjom. Ostala sam zatečena. Osmijeh na licima te djece koja su već odrasla – tolika tuga na licu malene djevojčice. Na trenutak sam se zagledala u njeno lice i upitala je da li joj je hladno a njen odgovor je bio: Ne, nije mi hladno – ovako mi je uvijek. Taman.

Pogledajte slike.Reći će vam više nego gomila mojih riječi koje su pisane s ogromnom tugom. Nisam im ništa mogla obećati,Nisam jer me strah bilo da ne ispunim. Možemo li im skupa obećati da će preživjeti ovu hladnoću? Da će ova djeca imati šta jesti? Da će se imati čime pokriti navečer kad legnu? Možemo li im zajedno pomoći. Vi birate način na koji će im se pomoći: namirnicama, odjećom, obućom, kućnim potrepštinama, dekama.

Ovaj tekst doveo je do reakcije mnogih dobrih ljudi…. evo i nastavka:

Dana 11.02.2013. godine objavljena je priča o porodici Grebović koja se nalazila u jako teškoj situaciji. Tu sam priču napisala sa puno bola, tuge zbog neproživljenog djetinjstva, neispunjenih želja djece koja su morala odrasti „prije vremena“. Posjećivala sam ih svakog dana jer ona kuća postala je moj drugi dom, a oni ljudi moja druga porodica. Vedrina i toplina tog domaćinstva nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Naime, danas pišem s velikim osmijehom, sa srećom koja je ispunila naša srca.

Porodicu Grebović su posjetili mnogi, kako pojedinci, omladina, studenti, džemati, tako i mnogni drugi. Koliko god mi je bilo bolno pisati o njihovom stanju prije 6 dana tako mi je sad teško napisati – jer od sreće ne znam od čega bih prvo krenula. U tekstu ću pod stavkama navesti šta smo SVI – ZAJEDNIČKIM SNAGAMA postigli i uradili da bi se ovoj porodici u roku 24h, u roku 5 dana život promijenio. Donacije za porodicu Grebović od 11.2.do 16.2. 2013.godine: – 690.00 km od zaposlenika banke (nisu željeli ime da se objavljuje) – 100.00 km od džemata Perin han – 200.00 km od ITC Zenica – 400 Eura – dijaspora (niti jedan donator nije htio da mu se ime javno objavljuje) – 50 dolara – dijaspora (uplata od jedne porodice) – 70.00 km – zaposlenici jednog časopisa iz Sarajeva – 90.00 km – ukupno skupljeno od pojedinaca – građana – Od džemata Perin han – donirano je oko 3 metra drva – Od ITC Zenica osim novca donirana su dva velika prehrambena paketa i 4 vreće brašna po 25 kg. – Od jednog divnog gospodina dobili su veliki TV koji će im dobro koristiti kad im se aBd nađe bolji smještaj s „normalnim“ uslovovima za život te je gospodin popisao veličinu obuće kako bi im obezbjedio novu obuću – Stigle su donacije i u odjeći ali doista su im potrebne i deke, jorgani jer samo se jedna soba grije dok je soba u kojoj spavaju Medina i Rahima idalje hladna – Mnoge porodice su ih posjetili donirajući hranu i odjeću – Obezbjeđen je posao za majku Muradu (150 km mjesečno – s tim da bi taj posao radila jednom sedmično –hvala tom divnom insanu koji ne želi da mu se ime spominje u javnosti) – Obezbjeđen je obrok za Rahimu (VII razred) – Plaćen od donacija obrok za Mirsada – Obezbjeđena mjesečna karta za Medinu u iznosu od 30 km( I razred srednje škole) – Od donacija kupljeno je 2 metra drva (120.00 km) – Od donacija kupljen je agregat kako bi privremeno rješili pitanje struje (polovan 160.00 km) – Od donacija plaćen je dug u iznosu od 100.00 km koji su imali za hranu u lokalnoj trgovini – Od donacija kupljene su namirnice (drugi dan – utorak) u iznosu od 180.00 km Vrijednost ove akcije u roku od 5 dana u novčanom iznosu je 1982.00 km s tim da kad se oduzmu troškovi koji su već navedeni, u novcu ostaje 1352.00 km.

S tim novcem i novcem koji se aBd prikupi nastojat ćemo da im obezbjedimo adekvatniji smještaj. Obzirom da smo za 5 dana uspjeli osigurati ovoj porodici normalnije uslove za život – možemo li sad dati svako svoj doprinos da im se pronađe neki adekvatniji smještaj?
Možemo li zajedničkim snagama iznaći dugotrajnije rješenje za onu divnu i skromnu djecu jer oni su i sad sretni i zadovoljni jer toliko namirnica na jednom mjestu dosad nisu vidjeli osim na policama u trgovinama koje su mogli samo blijedo posmatrati. Njihovi uslovi su normalizovani ali još uvijek ne do te mjere da možemo odustati i reći – pomogli smo . Nemojmo dopustiti da ova djeca i slijedeću zimu dočekaju u hladnoći.

Piše: Irnesa T. – volonter Fondacije Pomozi

Kontakt broj: 061 045 198
Facebook: Irnesa Ramić-Tahić