Proljeće 1992. došlo je u istočnu Bosnu mirisno i toplo, ljepše, vedrije i plodnije nego što pamte najstariji. A samo su oni mogli pamtiti još nešto što se tih dana valjalo u zraku – zlokobni nagovještaj rata i smrti koji im se polagano, nakon gotovo pola stoljeća izbivanja, ponovno uvlačio u kosti. Senad Hasanović sa svojih deset godina nije znao definirati taj osjećaj strepnje i neizvjesnosti, niti je mogao razumjeti zašto se mora spakirati i otići iz svojih Pervana, sela nedaleko od Srebrenice, blizu granice sa Srbijom. Preblizu.
I njegov odlazak u zbjeg trebao je biti translatiran u jednu od samo nekoliko predodređenih egzistencija na kakve imaju pravo ljudi koji bježe samo s vlastitim životom u rukama, ali Senad je imao druge planove. Tri države i nešto manje od dvadeset godina nakon toga, Senad Hasanović poznat je kao čudotvorac koji je uspio stvoriti nešto što su mnogi, mnogi prije njega samo uzalud pokušavali: zlato koje se nikako ne može uništiti. Od tog zlata, nazvanog Magic Gold, švicarska superluksuzna manufaktura Hublot izrađuje satove, a gotovo da nema velikog igrača iz urarske i draguljarske industrije koji ne bi iskrcao pravo bogatstvo za pravo da izrađuje Senadovo zlato. Švicarski je to san na entu potenciju, ali ponavljamo, vrlo se lako nikada nije morao dogoditi, samo da se danas briljantni kemičar na nekom od svojih životnih raskrižja zaputio u nekom drugom smjeru. A sve je krenulo, kako to obično biva, s mudrošću jedne žene.
Projekt na institutu
– Bio je to, znači, april ‘92. Ja sam bio dijete i odjednom je mama sve spremila; idemo na put – počinje svoju priču danas 31-godišnji Senad.
– Vidjeli smo što se događalo u Hrvatskoj i što se počelo događati u Sarajevu, vidjeli smo vojna vozila na cestama, pa iako sam ja bio premlad da shvatim što to sve znači, moja mama je shvatila. Tako smo mi, ustvari, završili u Zagrebu. Tu smo bili u nekakvoj sportskoj hali s drugim izbjeglicama iz Bosne i odatle su nas poslije prebacivali po Hrvatskoj, gdje god je bilo mjesta. Poslije dva mjeseca našli smo se u Puli, u staroj kasarni, međutim, moj tetak je u to vrijeme radio u Zagrebu i našao je neku kuću u nekom ‘kvartiru’ pored Zagreba. Ali ni tu se nismo dugo zadržali, već smo preko Crvenog križa otišli u Njemačku. Tamo smo bili godinu dana, pa smo se prebacili u Švicarsku jer je moj otac zapravo u januaru te godine, kada je sve počinjalo u Bosni, bio otišao tamo i više se nije mogao vratiti. Tako smo se skrasili u Lausanni.
Tu je Senad završio osnovnu školu i gimnaziju, a za svoju sklonost prirodnim znanostima reći će da je zaslužan školski sustav “bivše Juge”, u kojemu su, kako kaže, matematika i ostalo svima išli od ruke. Bilo je stoga logično da upiše neki prirodoslovni fakultet, jedino se nije mogao odlučiti između kemije i fizike. Nakon što je diplomirao kemiju, dogodilo mu se da se nađe u pravo vrijeme na pravome mjestu: svoj diplomski rad, naime, šest mjeseci pripremao je u Njemačkoj, u Airbusu, a kada se vratio u Lausannu, zamolio je tadašnju mentoricu da nekoliko mjeseci ostane na fakultetu i nastavi u njihovu laboratoriju raditi ono što je on radio u Airbusovu, dok se ne snađe za neki posao. Slučaj je htio da je suprug te profesorice upravo tražio nekoga tko je nedavno diplomirao i sklon je eksperimentiranju; imao je tada zanimljiv projekt na Švicarskom saveznom institutu za tehnologiju u Lausanni (EPFL). Bio je to projekt za Hublot.
(jutarnji.hr)
