Ramiz Bitevija (22) zvani Čampo, pješak koji je teško ozlijeđen u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u utorak navečer u 22.20 na magistralnom putu Sarajevo – Pale, jučer je izgubio bitku za život u sarajevskoj bolnici, piše Doznajemo.

Dirljiva životna priča ovog dvadesetdvogodišnjeg mladića, nikoga nije ostavila ravnodušnim.

Rožaje ga je iz kolone bosanskih izbjeglica, kao bebu – ratno siroče, prihvatilo u svoje naručje. Čampo koji je imao 14 mjeseci, a njegov brat Kemal pet godina, kada su našli novi dom u porodici Jusufa Fazlića.

On je usvojio mališane čiji su roditelji stradali u vihoru bosanskohercegovačkog rata. Zbog specifičnih okolnosti na njegovom životnom putu i tuge koju dijeli većina Rožajaca, predsjednik opštine Nusret Kalač odlučio je da subotu, 2. februar, dan kada će se Rožajci oprostiti od Čampa, proglasi danom žalosti, javlja podgorička Pobjeda. Ramiz je bio studnet treće godine Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru, kako kažu oni koji su ga poznavali, po svemu uzoran mladić.

Podsjetimo, nesreća se dogodila na magistralnom putu M5 na dionici Sarajevo – Pale kod tunela Vratnik. Automobil marke Renault Megane, kojim je upravljao B. A. iz Sarajeva, oborio je Biteviju, koji je sa teškim povredama prevezen u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu.

Na KCUS je primljen u stanju kome. Imao je teške povrede glave i krvarenje u mozgu. Smješten je na Neurologiji na odjelu intenzivne njege, a preminuo je u četvrtak u ranim poslijepodnevnim satima.

Ramizova supruga Denisa Cikotić-Bitevija, u velikoj je tuzi i šoku nakon gubitka supruga i kaže da ne zna kako će dalje. Ova studentica treće godine engleskog jezika i književnosti, kaže da se sa Ramizom zadnji put čula u utorak neposredno prije nesreće. On je došao u Sarajevo vezano za pribavljanje “papira” za stan na koji on i brat, kao ratna siročad, imaju pravo, a koji čekaju već 15 godina. Krenuo je autobusom iz glavnog bosanskohercegovačkog grada, ali je izašao iz vozila da bi uzeo pasoš koji je zaboravio kod rodbine. Našao se na neosvijetljenoj sarajevskoj ulici. Posljednje što je rekao supruzi bilo je da je jako mračno i da ga je pomalo strah… Nažalost, njegove crne slutnje su se obistinile, prenosi Doznajemo.

Posjećamo na priču koju je o sudbini ovog mladića prije šest godina objavila stranica Focaci.org:

Šesnaestogodišnji Ramiz Bitevija sjedi sa svojim poočimom Jusufom Fazlićem (73) ispred frizerskog salona u centru Rožaja, nad obalom Ibra, koji nosi naziv po njegovom nadimku – Čampi. Iz mladića je uzalud pokušavati izvući sjećanje na ratne strahote i gubitak oba roditelja u Foči, jer je tada imao tek godinu, ali mu je poznato da mu je taj simpatični nadimak, po kojem ga danas svi u Rožajama znaju, dao pravi otac na rođenju. Prošlog mjeseca Čampi i stariji brat Kemal bili su na sahrani posmrtnih ostataka oca Muniba.

– Nakon 15 godina pronašli su grobnicu u kojoj je bilo šest ubijenih civila. Naši roditelji bili su umotani u jedno ćebe, ali uzorak majčine DNK još se ispituje u Visokom i upoređuje s našim, da bi bili sasvim sigurni. Rekli su nam da će to biti završeno sljedećeg mjeseca i da će tada biti i njena dženaza – priča Čampi.
Stariji Kemal, kojeg nijesmo zatekli u Rožajama, nije mogao telefonom da govori o tim događajima.

– Možemo kada se vratim. Prosto ne umijem telefonom. Malo što ću vam ja reći što vam oni nijesu već ispričali. I ja sam bio mali – kaže on, izvinjavajući se.
Poočim Jusuf, kojeg mladići tradicionalno zovu babo, priča kako ranije nije dozvoljavao da se o tome govori, jer su djeca bila pod traumom, ali da je sada drugačije.

– Odrasli su. Treba da se suoče sa istinom i zlim vremenom u kojem su izgubili roditelje, a ja sam danas srećan čovjek što sam im postao novi roditelj i što sam uspio da ih podignem i izvedem na put – ističe Jusuf.
Braća Bitevije stigli su u Rožaje u ljeto ratne 1992. Konvoj od sedam autobusa prepunih žena i djece bošnjačko-muslimanske nacionalnosti, koje su Srbi protjerali iz Foče, kretao se polako sjeverom Crne Gore. U Beranama nije bilo dozvoljeno da uđe u grad i samo se na kratko zaustavio na periferiji Rudeš, da bi im sunarodnici iz tog mjesta donijeli nešto pomoći u hrani. U Rožajama je raspoloženje u to vrijeme bilo sasvim drugačije, ali se ni tu u prvom navratu nije zadržao dugo, jer je krajnja destinacija trebalo da bude Makedonija. Policija i vojska nijesu, međutim, dozvolili izlazak iz zemlje i konvoj je s granice vraćen u Rožaje, koje je tada polagalo prvi, ali na žalost ne i posljednji ispit iz humanosti tokom ratova na ovim prostorima.

– Izbjeglice su najprije smještene u školama i džamijama, a onda su ih građani primali po kućama. To je bilo tužno – prisjeća se Jusuf.

Braću Bitevije, Kemala koji je imao nepunih pet godina i Čampija od svega 14 mjeseci, dovela je komšinica Safeta sa još četvoro male djece. Još dvoje svoje i dvoje od djevera. Za Kemala i Čampija tražila se porodica koja bi ih primila. Jusuf i njegova supruga Naila, koja je umrla samo godinu nakon toga, imali su već šestoro djece, ali su se odlučili da ne dozvole da se Bitevije odvoje u različitim porodica i uzeli su obojicu. Safeta je kasnije otišla za Njemačku, a Fazlićima je ispričala potresnu sudbinu koju su dječaci doživjeli u Foči, kada su im jedne stravične noći ubijeni roditelji.
– Bilo je valjda dva poslije ponoći. Upali su im četnici u kuću. Vrata je otvorio otac i odmah je ubijen. Majka Raza je valjda ubijena u krevetu gdje je ležala s malim Ramizom. Oboje su usmrćeni hladnim oružjem – priča Jusuf.
Kemal se danas, kaže, ne sjeća da je upravo on, tako mali, tek prohodalog brata uzeo potom za ruku i odveo kod komšija preko puta, usred noći.

– Pokucao je na vrata kod Safete i molio da ih primi. Rekao je da im nema roditelja. Safeta je tek ujutru primijetila da je Čampiju pidžama krvava i ušla u njihovu kuću gdje je čekao stravični prizor. Beba je, valjda, bila uz majku – prenosi Jusuf njene riječi.
Fočanski muslimani, žene i djeca, prije protjerivanja proveli su neko vrijeme u logoru u tom gradu, u neljudskim uslovima.

– Djeca su bila potpuno iscrpljena kada su stigla u Rožaje i spasili su ih samo moji prijatelji ljekari koje sam danonoćno angažovao. Onda su preuzele da ih podižu moje ćerke koje su ih prihvatile i sada prihvataju kao braću – kaže Jusuf.
Kemal i Ramiz i danas nose prezime svojih pravih roditelja, ali su mnogo više Fazlići. Potpuno su odgojeni u duhu te stare gradske porodice u gradu na Ibru.

– Trudio sam se da im ništa ne fali. Na žalost, oca i majku nijesam mogao da im vratim, ali sam pokušao da ih zamijenim. Nijesam ih odvajao od moje djece, ni tada, ni danas kada su odrasli – priča Jusuf.
Priljubljen uz njega, Čampi, potvrđuje te riječi.
– Babo i ja još spavamo u istoj sobi. Ne možemo da zaspemo jedan bez drugog – kaže Čampi kroz osmijeh.
On i Kemal ne razmišljaju da odu iz Rožaja iako su, kako kažu, božji putevi nepredvidivi. Foča je mračna prošlost, negdje u podsvijesti, a bosanska rodbina koja je sada sva u Sarajevu, nekako daleka i hladna. Fazlići su im pružili toplinu i sve u životu i ako ukoliko negdje odu, njima će se opet vratiti.

– Upisao sam bosansko-turski koledž u Sarajevu zbog toga što se uči dosta stranih jezika. Biću u internatu od jeseni. Možda kasnije odem i na fakultet, ali poslije se sigurno vraćam u Rožaje i Crnu Goru. Ovo je moj dom – kaže Čampi.
Babo Jusuf nerado sluša o odlasku, ali se ne protivi.

– Kako god odluče, nijesu više mali. Ali znam da im ni ubuduće neće ništa faliti, gdje god da su – kaže on.
Kemal je završio srednju drvoprerađivačku. Možda ipak nastavi Jusufov, frizerski zanat, što već čine njegova braća i sestre Fazlići.
Priču o braći Bitevije u Rožajama skoro svi znaju. Jusuf je, kažu Rožajci, i bez toga zaslužio poštovanje i iskrene pozdrave prolaznika, ”merhaba efendija”, s rukom na grudima i blagim naklonom – dok sjedi ispred porodičnih radnji na najpromjetnijem mjestu u gradu i smireno ispija penzionersku kafu…

(Focaci.org/Doznajemo.com/Bh-index)