– Da smo dobili Litvaniju i u Kaunasu, vjerovatno me niko ne bi zvao – bile su prve riječi Muhameda Toromanovića nakon što smo ga prvi put kontaktirali nakon njegovog napuštanja rukometne reprezentacije BiH. Malo se prevario, jer niko ne bi tek tako propustio čuti i njegovu stranu priče, pa makar ne bilo ni one druge strane. Već sve same optužbe i zgražavanja.
Igra katastrofa
– Nisam više mogao podnositi konstantni nerad. Nakupilo mi se sve od Svjetskog prvenstva, kada nije bilo objašnjenja zašto nemamo kontru, polukontru, tečan napad. Sve je to škripalo, a mi ni nakon prvog narednog okupljanja nismo popravljali te stvari.
Priča je da sam igrao 53 minute u Cazinu, no za te 53 minute nije bilo nijednog pasa prema pivotu. Za 60 minuta Senjamin Burić je jednom tek dobio loptu i izborio sedmerac. Generalno smo odigrali katastrofalno, a isto se ponovilo i u drugoj utakmici – pričao je u jednom dahu Toromanović.
Ko ga zna, zna da čovjek ide na glavu uvijek sto posto, no tokom okupljanja osjetio je atmosferu u kojoj je nemoguće biti koristan.
– Da se razumijemo, nisam čovjek koji će biti tu samo reda radi, niti neko željan senzacije. Ja ili sam tu ili nisam, u slobodno vrijeme možemo se zezati, ali kada se radi, onda se radi. U reprezentaciji sam cijelu karijeru, promijenili su se mnogi selektori i uvijek sam davao sto posto. Dragan Marković je u pravu kada kaže da je reprezentacija svetinja, no ja to znam mnogo bolje od njega – kazao je Toromanović i nastavio:
Čovjeku, prema mom mišljenju, ne treba biti krivo ni kada 60 minuta sjedi na klupi ako sve u igri štima, ako nam ide i ako imamo rezultat. No, već dugo neke stvari ne štimaju. Selektor je dopustio očiti pad discipline, kao da smo se zadovoljili samo time što smo otišli na Svjetsko prvenstvo i kao da poslije toga više ništa nije bitno. Najednom su igrači jedni drugima počeli predbacivati, prigovarati, a toga prije nije bilo – priznao je Toromanović.
Izvinio se igračima
Prema njegovim riječima, njegovi saigrači su imali razumijevanje za njegov potez. Svima je saopćio svoju odluku i izvinio im se, ali, jednostavno, više nije mogao ostati.
– Kazao sam prije ručka da više psihički ne mogu izdržati, upoznao sam ih sa svojim stavom. Za ručkom sam, također, rekao da neću promijeniti mišljenje. Selektor je ponavljao „ne razumijem, ne razumijem“, da bi mi pomoćnik Zuhdija Korkarić kazao „sačekaj da mi ručamo pa ćemo pričati“. To me još više razbjesnilo, stajao sam i htio da puknem – kazao je naš pivot.
Historijska šansa, ali…
– Imamo zaista odličnu ekipu, generaciju za svaki respekt. Bila bi velika šteta da ne zaigramo na Evropskom prvenstvu, no nakon Katara ništa se nije promijenilo. Još smo u fantastičnoj poziciji, nikad boljoj, da nam je jedna utakmica presudna za odlazak na Euro, ali potrebno je da se promijene neke stvari.
– Momcima želim sve najbolje, možda više od njih želim da se plasiraju u Poljsku, ali ne želim da sudjelujem u eventualnom neuspjehu. Odigrao sa šest baraža, toliko psiholoških udaraca zadobio. Nikola Prce također ima 34 godine i pitanje je kad će više imati priliku igrati na velikom takmičenju, a mi se indolentno odnosimo prema tome i pored ogromnog potencijala koji imamo. To me najviše boli. Ne idemo naprijed već nazad, a žao mi je i zbog publike koju smo konačno privoljeli. Ne bismo je trebali ponovo iznevjeriti – poentirao je Toromanović.
Uloga Mirsada Terzića?
Ljudi su različiti, jedni reagiraju na jedan, drugi na sasvim drugi način. Recimo, Mirsadu Terziću bi neko udruženje humanista, patriota, psihologa, čega li već, trebalo uručiti orden izdržljivosti. Realno, naš najbolji i najcjenjeniji igrač u evropskim okvirima, koji je napravio karijeru kakvu će malo ko, u mandatu Dragana Markovića služi kao krpa.
Zapravo, jedini razlog zašto Marković poziva Terzića vjerovatno je pritisak medija kojima ne bi nikako bilo jasno zašto u reprezentaciji nema igrača Vesprema. Terzić je uvijek napominjao da je rezultat taj koji opravdava ili ne njegovu minutažu, pa se nije bunio. Toromanović se osvrnuo i na eventualno nezadovoljstvo drugih igrača selektorovim potezima.
– Nije moje da govorim o tome niti bi me trebalo interesirati koga selektor poziva i koga ne. Nikada se nisam nikome petljao u posao, samo sam vapio za ozbiljnim radom, disciplinom i dobrom atmosferom koja u konačnici mora polučiti rezultat. No, znam sigurno da postoji još nekoliko sadašnjih reprezentativaca kojima nije nimalo svejedno i koji u sebi nakupljaju nezadovoljstvo – rekao je Muhamed.
Realno smo imali sreće
– Busamo se u prsa plasmanom na Mundijal. To je zaista ogroman uspjeh, ali ja smatram da smo tamo mogli mnogo više. Odigrali smo četiri utakmice kako treba, nismo uspjeli. Je li nedostajalo sreće ili smo taktički podbacili, ne znam, ali znam da smo imali sreće protiv Islanda kojem u baražu nije igrao Palmarson. Zatvarali smo njihove kontre i to je presudilo.
Evo, sada je Island dobio Srbiju 16 razlike, a samo je Sigurdson istrčao 11 kontri. Protiv Litvanije su nas u Cazinu sudije pogurale u finišu i to treba priznati. Ne kažem da ne bismo prelomili tu utakmicu, ali zapitajmo se šta bi bilo da im je igrao najbolji igrač Malašinskas. O debaklu na Prezident kupu u Kataru ne želim ni da govorim – žalostan je Toromanović.