Austrijanka Natascha Kampusch 1998. godine oteta je u Beču na putu do škole. Imala je tek deset godina kada ju je Wolfgang Priklopil zatvorio u malenom podrumu, u kojem je svakodnevno proživljavala sve oblike nasilja i zlostavljanja. Pobjegla je osam godina kasnije, a od tada je prošlo deset godina.
Kampusch se i dalje privikava na normalan život, a o njemu je progovorila u velikom intervjuu za “Berliner Zeitung”. Novinare je zanimalo što danas misli o svemu kroz šta je prošla.
– Rijetko o tome razmišljam jer mislim da to nikuda ne vodi. Osoba koja me otela je mrtva. Nema više ni vanjskih uslova koji su tada bili aktuelni, tako da mi sve to u ovom trenutku zapravo ne treba – kazala je Kampusch, objašnjavajući da se tog dana sjeća kao vrlo neugodnog.
– Činjenica što sam stekla slobodu bila je prekrasna, ali sjediti u policijskoj stanici i davati im odgovore nije bilo nimalo lako – rekla je Kampusch.
Priznala je da još uvijek ne zna ko je ona kao osoba, a do toga šta drugi o njoj misle, tvrdi, nije joj previše stalo. Naime, mnogi ljudi o njoj imaju negativno mišljenje, no nju to ne zanima. Ne misli odseliti iz Beča, iako se tamo svakodnevno susreće sa osudama okoline.
– Beč je užasno zanimljiv grad. Radi se o historijskom gradu u srcu Evrope. Osim toga, neviđeno mi se sviđa voda iz slavine – kazala je Natascha.
Tvrdi da se ne samosažalijeva, već je boli bezobzirnost ljudi.
– Ljudi se sažalijevaju nad osobama kojima je doslovno otpao dio pete s cipele, a mislim da meni nedostaje ipak malo više od nekog dugmeta na kaputu. Ali se svejedno i dalje često susrećem s pitanjem zašto si ne pomognem sama – rekla je ona.
Tek odnedavno počela je razmišljati šta će sa svojim životom.
– Ja te planove nazivam snovima jer me potencijal stvari više intrigira od samih stvari. Tek učim kako realizirati snove – rekla je i otkrila kako sanja o tome da jednom postane spisateljica.
Već neko vrijeme radi na knjizi u kojoj će progovoriti o onome što se dogodilo. Kampusch priznaje da se jako boji starosti, ali ne i smrti.
– Kad prelazim cestu znam pomisliti kako bi bilo strašno da me pregazi auto. No, smrt si generalno predstavljam kao neko relativno opuštajuće iskustvo – istakla je.
Kampusch zbog svega što je proživjela kao djevojčica ne vjeruje sistemu, iako ljudima koji u njemu rade ne zamjera previše.
– Povjerenje nije generalna stvar. Čovjek o tome može razmišljati samo individualno u smislu može li vjerovati nekoj određenoj drugoj osobi – rekla je Kampusch.
Dodala je da ništa ne zamjera majci svog napadača koja ga je redovito posjećivala dok je ona bila zatvorena u podrumu.
– Ona je majka, sigurna sam da je svom djetetu željela sve najbolje, baš poput svih drugih majki – rekla je.
U međuvremenu, Natascha je postala vegetarijanka, dijelom i zato što je za vrijeme svog zarobljeništva redovno bila izložena izgladnjivanju. Priklopil je, naime, smatrao da je predebela.
– Postoji masa ljudi koji preko hrane pokušavaju steći moć nad drugima. Toga sam se morala osloboditi. Oduzimanje kao i davanje kontrole stvar je samoodređenja – objasnila je Kampusch.
O maštanju o princu na bijelom konju nije odustala, ali ima pomalo filozofsko stajalište.
– Jasno da postoje takvi ljudi, ali samo u snovima pa je vjerovatno onda i život s njima takav. No, sve se to jako brzo može pretvoriti i u neku noćnu moru. Jer, gdje postoji mnogo svjetla, postoji i mnogo sjene – istakla je ona.
Priznaje da si je ljubav vrlo dugo predstavljala kroz hedonistički poligamni koncept.
– No, nikad to nisam željela. O tome sam samo teoretski promišljala dok nisam shvatila da mi se to zapravo gadi. Čovjek se jednostavno zadovolji mogućnošću. Mogućnost ionako nudi više potencijala od stvarnog doživljaja – kazala je.
Djecu ne namjerava imati, od te je ideje odustala.
– Prije su takvi planovi činili značajan dio mog života, ali sam tad pomislila kako to nikuda ne vodi. Nažalost. Da sam htjela imati djecu, trebala sam o tome razmišljati prije svoje 25. godine. Odbijam ideju rađati nakon toga – rekla je 28-godišnja Natascha.
O austrijskom monstrumu koji ju je zarobio odbija govoriti. Kaže jedino da bi mu danas bila spremna oprostiti sve što je proživjela u njegovom podrumu.
– Ta je osoba ipak mrtva. Možda je ta osoba imala i nekih dobrih strana, ali nije bila dobar čovjek. Tako mi je i lakše jer to više osjećam kao pravdu – dodala je Natascha.