Konoplja se uzgajala svuda u Zenici, kao i drugdje u Jugoslaviji, jer je imala široku upotrebu. Prema popisima, počev od 17. stoljeća, najviše je uzgajana na imanjima stanovnika sadašnje Donje Gračanice, koja su bila na prostoru bivšeg sela Tetova.
Tu je i prije dolaska Turaka bila skela, koja se spominje u najranijim turskim popisima.
Konoplja se prerađivala u vlakno i tkala su se različita platna. Na oko 3 km od Zenice, u selu Čajdraš bilo je više sačuvanih većih stupa za tučenje konoplje, kako bi se dobilo vlakno. U potoku se vlakno namakalo neko vrijeme, potom sušilo, proizvodilo vlakno i veći dio prodavao, a manji ostavljao za domaću upotrebu.
Prerada konoplje u vlakno radila se također i u Radakovu. Najviše konopljinog vlakna su kupovali stanovnici sela Vrhovine, koji su imali tradiciju proizvodnje konopljinog bijelog platna. U najbolja vremena u Vrhovinama je bilo do 30 tkalačkih stanova. Tkala su se platna od konoplje, lana i vune.
Čelična užadi
U zeničkom kraju je bilo više vrsta stupa. Najveće su bile nalik čeljustima krokodila. Bile su manje stupe, koje se gotovo nisu razlikovale od trlica i one su se koristile za manji obim prerade konoplje. Nakon stupanja se dobivalo povjesmo, koje je ustvari bilo konopljino vlakno. Povjesmo se koristilo bez dalje prerade za brtvljenje vodenih instalacija (kučina).
Za domaćinske potrebe upredali su se konopi (po nazivu konoplje). Konopi su bili debljine do 3 mm. Oni su se dalje upredali u užad, koja su mogla imati od tri pa do tridesetak struka konopa, zavisno od željene jačine i debljine užeta i naravno namjene.
Selo Šerići je od davnina bilo poznato po upredanju (proizvodnji) užadi, pa otuda mu potječe ime iz turske riječi şerit (šerit) = traka, vrpca, pantljika, uže. U Bosni ima još sela koja su dobila nazive po proizvodnji užadi.
Osim za proizvodnju platna od konopljinog vlakna, konoplja se koristila i za druge potrebe. Ženska konoplja, ono što u sadašnja vremena nazivamo marihuanom, kanabisom, indijskom konopljom i kako sve ne, je davala cvijet i sjemenke. Cvijet se brao prije potpunog otvaranja sitnih cvjetića, vezivao u kitice, pa se kitice vješale pod strehu, u hladovini, naopačke, da se suše. Nakon sušenja, spremale su se kitice cvjetova konoplje najčešće u ostavu. Koristio se cvijet za brojne kućne potrebe: kađenje prostorije u kojoj leži teški bolesnik, pravljenje kolačića za djecu i starije bolesne osobe, spravljanje meda sa cvijetom konoplje, te razne druge potrebe.
Najviše se ipak koristio za kađenje oboljelih od težih oblika kašlja, posebno hripavca (magarećeg kašlja). Savremena farmacija proizvodi sirupe protiv kašlja u kojima je obavezan sastojak neka od tzv. lakih opojnih droga. U domaćinstvima se čuvao i suhi konopljin list, kojim se kadila kuća, čim pođu prehlade i kašljanje ukućana.
Od sjemenki konoplje se proizvodilo visokokvalitetno ulje. Upamćeno je, da se za litar konopljina ulja dobivalo po 5 kg masla ili 10 kg svinjske masti. Ulje se koristilo kao lijek za brojne bolesti. Savremena medicina je dokazala ljekovitost i vrlo široku upotrebljivost ovog ulja.
U srednjoj Bosni se ulje iz konopljina sjemena proizvodilo hladnim presovanjem i kuhanjem. Ovo ulje proizvedeno hladnim presovanjem je bilo cjenjenije, a prepoznavalo se po boji, gustini i prozračnosti.
Kađenje konopljinim listom se radilo tako, da se na žar u pegli (na drveni ćumur), stavljao jedan do dva prstohvata zdrobljenog suhog lista i potom se uz lagano mahanje, kretalo kroz sve prostorije kuće. Kađenje se najčešće obavljalo kod nekih oboljenja sezonskog karaktera. Za kađenje su se koristila i kandila, nekad improvizovana od kućnog posuđa.
Med od konoplje
Kađenje suhim cvijetom konoplje se radilo u prostoriji u kojoj je bio teški bolesnik sa jakim bolovima. Na užareni drveni ugalj mangale ili tadašnjih pegli, stavljao se prstohvat suhog konopljinog cvijeta i uz mahanje poticalo se lagano gorenje i dimljenje suhog konopljinog cvijeta. Koristilo se i kandilo ili neka improvizacija kandila. Ako bolesniku ne bi bilo lakše, postupak se ponavljao. Rezultat je bio, da bolesnik nije ječao od bolova, raspoloženje mu se podizalo, a odahnuli bi i ukućani, koji su njegovali bolesnika.
Kolačići sa suhim konopljinim cvijetom su se pravili tako, da se u avanu sitno stuca konopljinog cvijeta prema namjeni. Ako se prave kolačići za nemirnu i bolešljivu djecu, stavljalo se manje cvijeta, a za teške bolesnike, koji su jaukali od bolova ili nisu mogli da se kreću, stavljalo se više. Kolačići su se radili od brašna sa dodatkom praha stucanih osušenih konopljinih cvjetova. Za neke bolesti su se radili kolačići samo od stucanih osušenih konopljinih listova i cvjetova.
Malo su se rjeđe pravili kolačići od brašna dobijenoga mljevenjem sjemenki konoplje uz dodatak praha stucanih osušenih konopljinih cvjetova. Kolačići su se osim nemirnoj i bolešljivoj djeci ili starijim teško bolesnim osobama, davali ukućanima, kao lijek protiv nervoze, bljedila, neuhranjenosti, reume, jakog kašlja, slabe probave i drugih stanja.
Priprema meda sa cvijetom konoplje, kao kućnog lijeka je bila uglavnom kod porodica, koje su imale svoje zasade konoplje. U med su se stavljali svježe ubrani konopljini cvjetovi. Takav med se koristio nakon što bi proteklo tri do četiri sedmice. Med se davao ukućanima kod bljedila, opšte slabosti, mršavosti, gubitka apetita, nesanice, noćnog mokrenja, reumatskih bolova, otežanog hoda, mišićne slabosti, kašlja, sandžija (bolovi oko srca i u prsima) itd.
Juga sedmi proizvođač u svijetu
Pripremala se i rakija travarica sa konopljinim cvijetom. Stavljao se i svjež, ali češće suh cvijet u rakiju prvicu, koja je najjača, kao prva na kazanu. Nakon tri sedmice stajanja cvijeta u rakiji, rakija se mogla koristiti za masažu bolnih mjesta, ali i za kućna liječenja za koja su se koristili kolačići i med sa cvijetom konoplje. Posebno se mnogo koristila kod bolova u predjelu srca (sandžija).
Pušenje cvijeta konoplje nije praktikovano u narodu, sve do kraja šezdesetih godina, kada su taj običaj donijeli posjetioci muzičkog festivala na ostrvu Vajt (Wight), gdje su mladi bivše države počeli odlaziti od 1968. godine. Tamo su bila najveća okupljanja rok muzičara i poštovalaca rok muzike. Odjednom je porastao interes za suhim cvijetom ženske konoplje sada nazvanim marihuana, indijska konoplja i kako sve ne.
Prije dolaska običaja pušenja suhog cvijeta konoplje, Jugoslavija je 1964. g. ratifikovala Konvenciju o opojnim drogama, koju su početkom 1961. godine usvojila Organizacija ujedinjeni naroda. Tu konvenciju je ratifikovalo nešto više od 70 članica Ujedinjenih naroda. Obzirom da pušenje cvijeta ženske konoplje nije bilo poznato tih godina u Jugoslaviji, nije se obraćala posebna pažnja na uzgoj konoplje, koji je bio od državnog interesa.
Jugoslavija je tih godina bilka sedmi proizvođač konoplje u svijetu, koja je donosila značajnu zaradu kroz izvoz proizvoda od konoplje. Tek od ljeta 1968. godine, počela je milicija obilaziti konopljišta i postepeno zabranjivati uzgoj.
Već početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, zemljišnih parcela, koje su kao biva legalno zasađene konopljom nije bilo. Jugoslavija je 1978. g. ratifikovala izmjene i dopune Konvencije UN o opojnim drogama. Za razliku od ranijih Uredbi o ratifikaciji, Jugoslavija je 1990. g. donijela Zakon o ratifikaciji Konvencije UN protiv nezakonitog prometa opojnim drogama i psihotropnim supstancama, koja je prethodno usvojena 1988. godine u Ujedninjenim narodima.
U zabačenijim selima, daleko od glavnih puteva, konoplja se nastavila uzgajati za razne kućanske potrebe, koje su spomenute u ovom tekstu. U narodu se konopljin suhi cvijet često nazivao veselicom.
Muška i ženska konoplja
Zakonom o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, Bosna i Hercegovina je 2006. g. ostavila mogućnost uzgoja konoplje pod propisanim uslovima. Nažalost, primjena Zakona je veoma otežana, prvenstveno radi nesnalaženja policijskih i sudskih organa, ali i nepostojanja organizovanog otkupa, jer je uzgoj zabranjen bez ugovora sa otkupljivačem.
Faktički bi trebalo prvo policiju i sudstvo obučiti u raspooznavanju muške i ženske konoplje. Ostali nazivi su dnevno – politički i novinarski.
Konoplja je muška i ženska. Ženska ima cvijet, a oprašuje ga muška konoplja putem vjetra i insekata. Cvijet ženske konoplje ima izražen sadržaj psihoaktivnih (opojnih) sastojaka. Mušku konoplju najčešće nazivaju industrijskom, a žensku indijskom, pa marihuanom, kanabisom, travom, gandže itd.
Muška konoplja također sadrži opojne sastojke, ali u odnosu na cvijet, skoro neznatno. Kada se ženskoj konoplji otkine cvijet, stabljika se koristi u industrijske svrhe, pa je i ona industrijska biljka.
Treba znati, da su Sjedinjene države prve zabranile uzgoj konoplje i potom vršile pritisak na članice Ujedinjenih naroda da i one zabrane. Nikada nije postignut uspjeh, da sve članice UN-a potpišu i ratifikuju tu Konvenciju. Srećom, jer bi svijet ostao bez najkvalitetnijeg platna i užadi. Naime, konopljino platno, ne upija vodu, pa su jedra stotinama godina izrađivana od konopljinog platna, ali i šatorska platna.
Kompanija Levi Strauss je 1812. godine proizvela radne pantalone za rudare, od konopljinog platna uz garanciju, da ih ne mogu razguliti dva konja, te da neće upiti vlagu (vodu). To je danas svima znan džins, a pantalone farmerice. Sve do početka šezdesetih godina, kvalitetnim se farmericama smatrale one, koje mogu da dube, tj. da stoje uspravno.
Carska odjeća
Od početka šezdesetih godina, iz upotrebe su izbačena platna od konoplje i lana, te su se farmerice počele proizvoditi od pamuka, koji je mekši i od tada su farmerice postale i dijelom ženske odjeće.
Konopljina užad su nezamjenjiva u mnogim granama privrede, naročito u pomorstvu, upravo zato što ne upijaju vodu i ne bubre. U svijetu tekstila i odjeće, posljednjih tridesetak godina su posebno cijenjene i veoma skupe bijele košulje od konopljinog platna.
Trenutno je najveći proizvođač konoplje i proizvoda od konoplje Narodna republika Kina, koja na izvozu poluproizvoda i proizvoda od konoplje godišnje zaradi preko pet milijardi američkih dolara.
Jugoslavija je već osamdesetih godina bila izbrisana sa svjetske liste proizvođača konoplje. Od država koje su nastale raspadom Jugoslavije, uzgoj konoplje pod državnim nadzorom se vrši u Srbiji i Hrvatskoj. Hrvatska je u evropskim razmjerama poznat izvoznik proizvoda od konoplje, naročito užadi.
Mađarska izvozi užad, tepihe i tkanine od konoplje u Ameriku. Rumunija, takođe, izvozi u zemlje zapadne Evrope i u Ameriku. Njemačka, Velika Britanija, Indija, Italija, Španija i Poljska samostalno razvijaju svoju tekstilnu industriju na bazi konoplje. Japan nastavlja religioznu tradiciju proizvodnje tkanina od konoplje za izradu svečane carske odjeće.
Proizvodnja tkanina od konoplje, tog “eko-prijateljskog” materijala, je u ekspanziji i u mnogim drugim zemljama kao što su Francuska, Danska, Rusija, Švajcarska. Gotovo svuda u svijetu postoji makar mali djelić zemljišta odvojenog specijalno za gajenje konoplje, čijom se preradom dobijaju izuzetno kvalitetno tkani odjevni i drugi proizvodi.
Priča o selu Vrhovine
Selo Vrhovine je u srednjoj Bosni bilo poznato po kvalitetnim platnima od konoplje i lana. Govorilo se, da nema bjeljeg platna od onog koje je istkano u Vrhovinama. Mnogo je narodnih nošnji, naročito travničkog kraja sašiveno od platna otkanog u Vrhovinama.
Interesantno je kazati, da su Vrhovine od osvojenja Bosne 1463. godine bile napuštene i u statusu mezre (pustopoljine), jer je stanovništvo izbjeglo ispred osvajačke vojske. Po popisu od 1604. godine, u Vrhovinama je uzgajan lan, ali nije bilo stalnog stanovništva, nego zakupci. Tek od polovine 17. stoljeća Vrhovine su ponovo naseljene. Odakle je došlo stanovništvo i donijelo sobom vještinu tkanja platna, nije zabilježeno.