Jesen je 1992. i ledena hladnoća je zavladala Sarajevom. Građani se pokušavaju ugrijati u gradu pod opsadom, skupljajući bilo kakav ogrijev koji mogu, nakon što je u gradu nestalo struje i plina. Iz skrivenih položaja u brdima oko grada, snajperi gađaju u bilo šta što se kreće, počinje Al Arabija priču o neobičnom susretu dvojice ljudi koje je spojila jedna fotografija iz rata u Bosni.
Fotoreporter AFP-a Patrik Baz snimio je ovu fotografiju 27. oktobra 1992, šest mjeseci nakon što je počela opsada koja će trajati naredne tri godine i postati najduža u modernom dobu. Preko 10.000 ljudi izgubiće svoje živote.
Ta fotografija ispijenog mladog čovjeka koji prevozi ogrijev mogla je lako zauvijek ostati sakrivena u arhivama njegove agencije, ali je zahvaljujući nizu slučajnosti dvadeset godina kasnije dobila novi život.
„Izabrao sam Patrikovu fotografiju kako bih ilustrovao nestašicu u gradu“, pojašnjava novinar BBC-ja Adrijan Braun zašto je odlučio da baš ovu sliku uvrsti u svoj multimedijalni projekat na dvadesetu godišnjicu opsade Sarajeva.
Nekoliko mjeseci nakon što je Braunov projekat objavljen, Vladimir Vrnoga, nekadašnja izbjeglica iz Bosne koji živi u Kaliforniji već više od 17 godina, slučajno nalazi svoju ratnu fotografiju na veb stranici. Vladimir ne može da vjeruje svojim očima.
„Bio sam šokiran. Ta fotografija me je vratila u trenutak kada je snimljena i iznenada, 20 godina kasnije, ponovo sam se našao u Sarajevu u toku rata. Mogao sam namirisati vlagu u vazduhu, osjetiti žuljeve na rukama od cijepanja drva mesarskom sjekirom… a to je bilo tek što je opsada počela“.
Vladimiru je u to vrijeme bilo 17 godina. Njegova porodica u kojoj je otac bio Hrvat, a majka Srpkinja ilustrovala je harmoniju koja je postojala u Sarajevu prije rata. Upravo se bio upisao na Univerzitet u Sarajevu, na studije veterine, ali je krvavi konflikt preokrenuo njegove planove i cijeli život, naglavačke.
„Ova fotografija predstavlja svu patnju kroz koju smo prošli“, kaže Vladimir. „Morali smo skupljati drvo za ogrijev kako bismo zagrijali domove i preživjeli. Jedino što smo imali za jelo bila je riža. Snajperi su bili svuda iznad nas. Pucali su u sve. Pucali su u djecu. Pucali su u mačke“.
Vladimir je morao da prekine studije i bio je mobilisan u armiju Bosne i Hercegovine. Uslijedili su iscrpljujući mjeseci borbe. Za samo tri sedmice nakon što je otišao na ratište, izgubio je 15 kilograma.
Služenje vojsci je završio krajem 1994. ali je pozvan da se priključi opet samo nekoliko dana kasnije. Ovoga puta, on i njegova majka Milena izbjegli su u Hrvatsku, a potom u Austriju, gdje su proveli pet mjeseci u izbjegličkom kampu. U aprilu 1995. napokon su krenuli za Sjedinjene Države.
Danas 38-godišnjak sa suprugom i djetetom, i poslom u velikoj pivari, Vladimir se nikada nije vratio u Bosnu.
Nakon prvobitnog šoka, kontaktirao je novinara BBC-ja koji ga je povezao s Patrikom. Fotograf i njegov subjekt, koji do tada nisu znali identitet jedan drugom, razmijenili su e-mejlove s nadom da će se sresti jednog dana.
„Vrlo dobro se sjećam dana kad je fotografija snimljena. Išao sam i ugledao fotografa pored puta. Razmijenili smo nekoliko riječi, zatražio sam mu cigaretu. Onda smo obojica nastavili svojim putem“, priča Vladimir.
Patrik, koji je danas direktor fotografije AFP-a za Bliski istok i Sjevernu Afriku, slabije se sjeća tog trenutka.
„U Sarajevu sam proveo samo nekoliko dana, nisam znao kuda da idem. Dok sam hodao prema borbenoj liniji, naišao sam na ove momke. To je sve čega se sjećam“.
Ipak, ponovna veza između njih dvojice pokrenula je moćna sjećanja libanskog fotografa, koji je odrastao usred građanskog rata prije nego što je počeo da radi kao fotoreporter sa ratišta širom svijeta.
„U cijeloj karijeri mi se izdvajaju dva rata. Jedan je u Somaliji, državi u kojoj ste mogli biti ubijeni radi ručnog sata – nisu vam ga čak ni tražili, jednostavno bi vas ubili. Drugi je Sarajevo.
Smrtonosna zamka
U jesen 1992. Patrik i novinar AFP-a Patrik Rahir stigli su u bosansku prijestonicu.
„Dolazak u grad je bio šokantan. Najprije smo putovali kroz srpska sela, gdje se sve činilo normalnim. U jednom trenutku smo prošli pored grafitima išaranog mosta na kojem je neko našvrljao: Welcome to Hell. Od tog trenutka, nalazili smo se u noćnoj mori“, priča Patrik.
„Po dolasku u Sarajevo, osjetio sam nešto slično Libanu iz svoje mladosti. Ali u Libanu, rat je bio moja dnevna egzistencija, nisam razmišljao o njemu. U Sarajevo sam stigao svjestan. U Bejrutu, čak i za vrijeme najmračnijih vremena, uvijek smo mogli napustiti grad i pronaći mirno mjesto. Sarajevo je bilo smrtonosna zamka. Moderan grad u kojem ljudi nisu imali šta da jedu i nisu se imali čime grijati. Snajperi su ih ubijali dok su išli po hljeb. U Siriji i drugim ratnim zonama, ljudi su pronašli strategije za ometanje snajpera, poput vješanja crnih čaršafa duž puteva kako ih snajperista ne bi vidio. Nije bilo ničeg takvog u Sarajevu“.
Baš kao i za Vladimira, hladna bosanska zima se urezala u sjećanje fotografa.