Da sad svu raspoloživu zemlju u Bosni pretvorite u plastenik do plastenika i krenete s proizvodnjom ekološke hrane, mi ne bismo na svjetskom tržištu hrane zadovoljili potrebe koliko je jedno zrno pijeska u pustinji. Potražnja za ekohranom je nevjerojatna, i svakim novim danom sve više raste, pa neće proći puno da će omjer konvencionalno proizvedene hrane i ove ekološke biti pola – pola.
Donji Vakuf, gradić u Bosni, proslavio se nakon što je firma ESOF (Eco Sustainable Organic Food) njemačkim partnerima petnaest godina unaprijed prodala baš svu hranu koju će u tom razdoblju proizvesti. Bio Agrar International iz Njemačke dalje će povrće – s oznakom organsko – distribuirati na police supermarketa diljem Njemačke, Engleske i Francuske. Bosanci posluju tek dvije godine, a već ih se prepoznaje kao tvrtku čiji proizvodi – crvene duguljaste paprike roge i žute babure – bez problema pronalaze kupce.
Mr. Enver Avdić, ekonomist po struci i suvlasnik tvrtke, tvrdi da to nije glavna vijest, jer, kaže, potrebe su za organski proizvedenom hrane tolike da to uopće i nije neki problem, piše Slobodna Dalmacija
– Da sad svu raspoloživu zemlju u Bosni pretvorite u plastenik do plastenika i krenete s proizvodnjom ekološke hrane, mi ne bismo na svjetskom tržištu hrane zadovoljili potrebe koliko je jedno zrno pijeska u pustinji. Potražnja za ekohranom je nevjerojatna, i svakim novim danom sve više raste, pa neće proći puno da će omjer konvencionalno proizvedene hrane i ove ekološke biti pola – pola.
Zamislite Bosnu u kojoj se na svakom pedlju proizvodi zdravo povrće i Hercegovinu u kojoj se uzgaja takvo voće. S investicijom od sto milijuna eura u proizvodnju ekohrane, mi bismo krenuli naprijed, a nema razloga da već sutra to netko ne napravi i odavde europsko tržište preplavi hranom ekstrakvalitete.
Fiksna cijena
Avdić ne krije da ih strani partneri potežu za rukav, jer su shvatili da se na vratima EU-a može stvarati pravo bogatstvo, i to ne samo u materijalnom smislu.
– Ljudi znaju da zdravlje nema cijenu. Ne žele više jesti hranu nakljukanu svim i svačim i vraćaju se prirodi. Svakim danom je tako osviještenih ljudi sve više. Shvaćaju gdje se pogriješilo, i što treba eliminirati iz prehrane da bi živjeli ljepše i duže. I ima li što pozitvnije i moralnije nego ponuditi ljudima da jedu ono što bi i ti sam jeo? – pita Avdić.
Poduzetnog Envera tjednima nisam mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep. Neprestano prima delegacije iz cijele regije koje žele doznati kako je to pronašao sigurno tržište za svoje proizvode i toliko unaprijed, a on im stalno govori da nije u tome štos, nego u prilici da BiH, i susjedne države, kroz njihov model gospodarenja raspoloživim resursima – jednog dana svedu nezaposlenost na prihvatljivu mjeru.
– Mi smo taj poso ugovorili tako da se zna jedna minimalna fiksna cijena koju će nam kupac iz Njemačke platiti, a sve ostalo je stvar tržišta – veli Enver, pa se smije i kaže da su partneri rekli da “samo ne pita pošto će oni dalje robu prodavati”. Međutim,, nisu više ni oni “naivni”, i dogovarat će se i drukčije kad su im se već ovim dilom vrata u svijet odškrinula.
– Dvije paprike prve klase iz naših plastenika, u Njemačkoj se prodaju dva eura.
Mislite, dva kila?
– Ne, ne, dvije paprike, naše se povrće prodaje na komade. Tri naša mlada luka stoje vani četiri eura – kaže Enver, pa objašnjava da je ekološka hrana, pri čijem se uzgoju ne upotrebljavaju pesticidi, najčešće duplo skuplja od obične. Računica je, veli, jasna: za proizvodnju takve hrane treba puno više radne snage, sjeme i preparati za prihranu su u prosjeku šest puta skuplji nego kod “obične” proizvodnje, a dobivene količine manje. Samo, kvaliteta tako uzgojenih paprika, rajčica, luka, salate, krumpira… neusporediva je.
– Veli mi komšinica kojoj sam dao jednu takvu papriku prve klase, pa je kući popržila, da su je svi pitali što to tako miriši, i da im otkrije tajnu. A, tajne nema, samo smo se vratili poljoprivredi kakva je bila prije sto i više godina, pa dobivamo potpuno zdrav proizvod koji odmah ima kupca, jer su ljudi i u ovoj krizi shvatili da je hrana najvažnija i da je najbitnije sit zaspati.
Pa, ne bi Europska unija čak dvadeset i pet odsto svojih budžetskih sredstava izdvajala za hranu, da ona nije pitanje broj jedan na svijetu – zna mr. Avdić o čemu govori, jer biznis je studirao u Maleziji, u jednoj od moćnijih ekonomija svijeta gdje već, kažu, u srednjoj školi kod djece potiču poduzetništvo.
– Nije bitno to što smo mi nekome unaprijed prodali svoje proizvode ili što inozemni investitori sa Zapada pokazuju interes da ulože u naš poso, važno je da ljudi ovdje u Bosni, u Hrvatskoj, Srbiji, shvate da se od zdrave hrane može odlično živjeti, iako ovo, da se razumijemo, nije lagan posao.
Daleko od toga! Ovdje svaku travku morate ručno počupati, prskanje je strogo zabranjeno, sve što izraste mora niknuti u besprijekornom okolišu, jer u protivnom gubite ekocertifikat i cijela priča definitivno pada u vodu. Plastenici moraju biti smješteni daleko od putova, voda koja se koristi bakteriološki sto posto ispravna, kao i zrak, u blizini ne smije biti kanalizacijskih cijevi i bilo kakvih drugih nečistoća, a biljke od stabljike za sadnju do ploda bez i najmanjeg nedostatka.
U 22 visokosofisticirana plastenika, koji pojedinačno zauzimaju po 500 kvadratnih metara, stvorena je tako atmosfera apsolutne organske sredine. Ulazak u plastenike odvija se preko spužvastih pragova sa sredstvom za dezinfekciju, a svi zaposlenici imaju jednoobraznu odjeću i biljkama barataju isključivo u rukavicama.
Hotel za povrće
Enverove paprike po paprenim cijenama lako nalaze kupce Skupi certifikati, iza kojih stoje mahom njemačke tvrtke, može dobiti samo povrće koje se uzgaja na strogo propisani način i zalijeva isključivo pitkom vodom. Inspekcije u svakom trenutku mogu banuti u kontrolu, i to stalno čine, a mr. Avdić drži da je to najbolje što im se može dogoditi.
– Oni su vam potvrda da radite dobro, jer ako imalo odstupite od propisanog, to će se osjetiti na kvaliteti i za vaše proizvode nigdje više neće biti mjesta.
To je glavni razlog zašto vlasnici ESOF-a Semin Bašić i Enver Avdić ne žele angažirati kooperante. Dok god, naime, ne poraste svijest o tome da u ovakvoj poljoprivredi budućnosti nema ni pomisli na varanje kupaca, ESOF-ovci će raditi sami.
– Sad nam je tu bio čojek iz Novog Sada. On bi na ovaj način uzgajao maline, a tu je Srbija najjača. Mi jesmo zato da i drugi idu s ovakvom proizvodnjom jer tržište doslovno sve što se proizvede isti sekund proguta, ali ne želimo da se povrće koje su drugi proizveli prodaje pod našim barkodom i certifikatom, jer samo mi možemo odgovarati da se slijepo držimo pravila.
I stvarno, ušli smo u najveći plastenik u kojem jedna žena kleči i čupka travku po travku. Enver ga zove hotelom za povrće, jer je se u njemu temperatura samoregulira, a sada je prihvatljivih dvadeset i osam stupnjeva. I kako nam je i najavio, nema nikakvog mirisa ili bojazni od otrova – ovdje se ne koriste maske, sve je čisto kao u apoteci. Bosanski rajski vrtovi za par će mjeseci roditi rajskim voćem – paradajzom/rajčicom, ali i caricom paprikom, koju bi, veli Enver, mogli rasprodati i kod kuće.
Zaklada dobrih ljudi
– Znate što mi je krivo? Nasjeli smo na pričice iz Europe koja nam kroz strane trgovačke centre ovdje često prodaje robu treće klase, a mi ćemo se držati strogo moralnih principa i drugima prodavati povrće koje i mi sami konzumiramo, a ne kao što je vani – na mojoj trpezi ostaje najbolje, a drugima što preostane.
Ovo je jedna moralno ispravna priča, a onaj nas gore, nikada to ne zaboravite, stalno promatra – pobožan je Avdić, jer, kaže, profit nije najvažniji, nego model od kojeg već sutra puno ljudi može lijepo i sretno živjeti i u Bosni preko koje se prevalilo svakog zla. Magistru Enveru Avdiću je trideset i šest godina, i kaže, nikada nije zamišljao da će imati priliku iz Donjeg Vakufa otići na studij u Maleziju i da će se pred njim otvoriti cijeli svijet.
– To je sve božja milost, to što sam dobio priliku naučiti nešto vrijedno što bi sutra i ovdje u mom kraju, gdje su sve predratne fabrike propale, moglo oživiti ekonomiju. Drago mi je što su se ljudi masovno vratili malinama, što te maline završavaju u izvozu, i nije mi nemoguće već sutra zamisliti Bosnu da poput Španjolske, Italije ili Poljske bude veliki izvoznik hrane. U nas je radna snaga jeftinija nego vani, ekološki smo superiorni u odnosu na Zapadnu Europu što su sva mjerenja čistoće vode, tla i zraka i pokazala, i zato je naša paprika pravi hit, zato je svi traže.
Najbolje od svega je što se ovakvom vrstom proizvodnje, u koju je ESOF, uz pomoć Općine Donji Vakuf koja im je po povoljnim cijenama iznajmila zemlju, uložio pola milijuna eura – mogu baviti svi.
– Dvije obitelji mogu fino živjeti od jednog plastenika, a visina investicije je dvadeset i tri tisuće eura – tumači Enver i naglašava da je vrlo bitno da se takve obitelji vežu uz jedan referentni centar kakav je njihov.
– Bez logistike i distribucije ne bi mogli sami, previše je to sve skupa zahtjevno. Zato je bitno da jednoga dana po Bosni niču ovakve tvrtke oko kojih će obitelji graditi svoju malu biznis priču. I nema razloga da ne uspiju. Ljudi će sve više paziti što jedu, a jest će manje – ali zdravije – poručuje Enver.
S obzirom na to da vakuf znači zaklada dobrih ljudi, nije čudno da se baš odavde u suradnji s prirodom šire dobre vibracije, a one, toliko smo to puta čuli, prolaze kroz želudac. Pa, prijatno vam bilo, i pazite što jedete – čuli ste, manje je slađe. I zdravije. Mašalah.