Trideset je godina od snimanja ovog filma… Glumica Sinolička Trpkova, poznata po ulozi Azre, imala je 23 godine kad je snimljen „Dom za vješanje“
Kultni film „Dom za vješanje“ reditelja Emira Kusturice, ostavio je niezbrisiv trag u historiji jugoslavenske kinematografije. Ne samo zbog činjenice da je osvojio nagradu za režiju na prestižnom Festivalu u Cannesu 1989. godine, nego i zbog ljubavne priče između Perhana i Azre, koja se i danas navodi kao primjer iskrene, ali nesretne ljubavi.
Trideset je godina od snimanja ovog filma… Glumica Sinolička Trpkova, poznata po ulozi Azre, imala je 23 godine kad je snimljen „Dom za vješanje“. Iz svog makedonskog doma gdje živi sa suprugom, Holanđaninom Marcelom, i dvoje djece – kćerkom Leonom i sinom Meglenom, Sinolička se za magazin Azra prisjeća najljepših trenutaka sa snimanja i ne krije koliko i danas osjeća čast što je bila dio tako velikog projekta.
– Sretna sam što sam imala tu mogućnost da budem dio izuzetno velikog filma koji se realizovao u zadnji tren prije raspada Jugoslavije. No, kada iza sebe imate jedno takvo iskustvo, onda je to i problem jer u svakom narednom poslu, bilo glumačkom ili profesorskom, težite nekom savršenstvu i podižete sopstvene kriterije. Kada znate kako izgleda proces stvaranja jednog takvog djela, uvijek ste nezadovoljni ako ne doživite, ne vidite ili barem malo ne osjetite ono što se u vama urezalo kao potraga za nedostižnim, kao magija stvaralaštva i kao beskompromisnost u ostvarenju zamišljenog – kaže Sinolička.
Postoje zvijezde i glumci. Šta ćeš biti, zavisi od ličnog razumijevanja, života i profesije. Ne znam da li me slava opila, ali sigurno znam da mi se život mnogo promijenio nakon filma „Dom za vješanje“, iako sam ja, u principu, ostala ista. Ljudi su me gledali drugim očima i vidjeli ono što ja nisam, a ljudska fantazija vas može nasukati kao brod na stijenu
Osim s Emirom Kusturicom, imali ste priliku raditi i s drugim uglednim rediteljima među kojima su Unkovski, Popov, Magelije… Šta ste najradije usvajali i učili iz rada s tako velikim imenima?
– Najviše sam učila o sebi, o svojim mogućnostima, potencijalu i svemu onome što je rad s rediteljima izazvao u meni. O tome pričam u knjizi „Gluma ispred kamere“, koju sam posvetila svojim studentima. Prvu vezu između pozorišta i ekrana kod mene je napravio Unkovski, koji je bio moj profesor. Igrala sam u njegovoj predstavi, a onda i u njegovim televizijskim radovima. Mislim da sam uz njega najviše dotakla slobodu kreativnosti i otkrila da se bolje snalazim u „manjem“ prostoru ispred kamere, nego u pozorištu. Ali sa svakim od njih sam učila nove i različite stvari. Na kraju su, ipak, reditelji ti koji znaju ili ne znaju da rade s glumcima. Na moju sreću, vrliki broj njih je znao, a ono što je vrlo važno jeste da oni vole glumce. Neko više, neko manje, ali u principu razumiju koliko je glumac važan za njihova djela.
Kako se desilo to da se, nakon završetka snimanja i premijere filma, niste nikada sreli s rediteljem Kusturicom?
– Desilo se. Raspala se Jugoslavija i putevi su nam se razišli. Dok sam živjela u Holandiji, zvao me njegov asistent i ponudio mi ulogu u Emirovom narednom filmu, ali eto, nije došlo do toga da ponovo radimo. Svi mi idemo različitim putevima i vode nas različiti interesi. Nekad se interesi spoje, a nekad ne.
Vaš kolega iz filma Davor Dujmović, kojeg pamtimo po kultnoj ulozi Perhana, svoj život je završio samoubistvom. Kako pamtite Vaš zadnji susret?
– Bilo je to na Festivalu u Nišu. Dobili smo nagradu za glumački par godine i cijelu noć, kao na svadbi, sjedili za stolom u kafani. Orkestar je svirao, a fotografi slikali. Sve ostalo je uspomena. Poslije toga se nisam ni čula ni vidjela s njim. Od zajedničkih prijatelja sam saznala o njegovom stanju.