U svom životu sam bio samo na dva prosvjeda. Iz zapravo dva razloga. Smatrao sam da se prosvjedima ne može ništa promijeniti i da su to tamo samo neki ljevičari iz OKC-a Abrašević”, piše anonimni prosvjednik iz Mostara koji je ostao zbunjen nasiljem i anarhijom grupice delikvenata
Prvi put sam otišao na prosvjede u prosincu prošle godine kada su se studenti okupili da upozore na neusvajanje Erasmus+ programa. To me se kao studenta koji namjerava otići negdje na razmjenu izravno ticalo, pa sam ih otišao podržati. I bio sam djelomično u pravu. Tu su bili neki ljevičari, bilo je i desetak studenata i slučajnih prolaznika, pokoji pas i ja. No, bio sam u krivu kad sam mislio da se ne može ništa promijeniti. Na kraju, je li to radi niza studentskih provjeda ili nečeg drugog, situacija sa Erasmusom+ se riješila i napokon su vlasti usvojile taj program i riješile sve što je kočilo implementaciju istog.
Kada su se javili prvi prosvjedi u Tuzli i kad sam vidio da se spremaju mirni prosvjedi u Mostaru dan poslije, znao sam da se moram pridružiti. Na Španjolski trg se okupio propriličan broj ljudi. Ljudi svih profila. Mostar se, pa kako to zvučalo patetično i izlizano, ujedinio. Prosvjedi nisu imali ni organizatora, ni jasnog cilja, ali mislio sam da smo se okupili da pokažemo neko nezadovoljstvo stanjem u državi i gradu. I tako smo stajali na Španjolskom trgu, a onda smo pošli prema zgradi Vlade Federacije, napravili smo krug i došli do zgrade Vlade HNŽ-a. Svi smo bili euforični, zajedno smo hodali gradom, uspjeli smo se okupiti u ovako velikom broju. Osjetilo se jedinstvo.
No kad je skupina maloljetnih delikventa počela bacati kamenje na zgradu vlade HNŽ stvari su se počele mijenjati. Neki su im pljeskali, a neki su odlazili govoreći da nisu došli da pale i uništavaju. Kad su provalili u zgradu i počeli izbacivati uredske materijale, mnogi su već otišli, neki su ostali gledati u čudu. Stajao sam sa strane i gledao. Ništa takvo prije nisam vidio, valjda je tako moralo biti i u ratu, zaključujem. Buknula je i vatra i gorilo je i sve se izmaklo kontroli.
Euforija je u nestala, nije više bilo ni sreće zbog ujedinjenja, shvatio sam da smo prevareni. Da nas je grupica delikvenata odvela od Španjolskog trga do zgrade vlade samo zbog jednog cilja, samo da bi srušili, zapalili, uništili. Gdje je bila policija i zašto ih ili nas nitko nije spriječio… Vjerojatno će o tome bolje reći nešto nadležni. Ti isti delikveti su nastavili dalje paliti, rušiti i uništavati. Zgrada Vlade HNŽ-a, gradska vijećnica, i još par institucija. I osjećam se prazno, ogorčeno i prevareno.
I razmišljam o onom starom čovjeku koji već mjesecima prosvjeduje sam na Španjolskom trgu. On je danas bio na čelu kolone. Ne mogu zaboraviti kako je kao sumanut pokušavo zaustaviti delivente kad su počeli razbijati i paliti. Mogu samo zamisliti kako se on osjećao kad je uspio skupiti toliko ljudi da prosvjeduju i kada je to sve otišlo u potpuno pogrešnom smjeru, kad su njega ti mladih izigrali. I ironično da na jednom od plakata koje je mjesecima držao na Španjolskom piše „Stari slušajmo mlade“.
(Pogled.ba)