Dok traje zatišje o izbornom zakonu, sve je koordinisaniji napad dvojca Dodik-Čović na BiH iznutra.
Piše: Amra Vrabac/NAP
Drugi je dan nove 2022. godine, slegli su se utisci od čestitki i najljepših želja koje nam uputiše političari i to vrlo optimistično kao da nemamo nijednog problema u državi. A problema je i previše. Nemamo državnog budžeta, finansirat ćemo se na osnovu 2020. godine, blokiran je rad državnih institucija, jednostrano se prenose nadležnosti s države na entitet RS, podriva se država, mjesecima živimo u neizvjesnosti zbog koje se nastavlja odlazak građana iz BiH.
Iako najveći, ali ne i jedini krivac za ovakvo stanje Milorad Dodik, je još uvijek pod „opservacijom“ međunarodne zajednice. Jer kako se izboriti s nečim čiji ste nastanak podržali i održavali dok se nije oteo kontroli. Mjesecima slušamo o američkim „sankcijama na stolu“, ali Dodika ni to nije uplašilo i vrlo otvoreno o tome govori, pa čak i ismijava američke diplomate. Naprotiv, kada je krajem oktobra Narodna skupština RS donijela zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima kojima se osniva entitetska agencija za lijekove i medicinska sredstva bilo je jasno da je Dodikov plan počeo da se ostvaruje. Ni tada, a ni do sjednice 10. decembra na kojoj su usvojeni zaključci o prijenosu nadležnosti s države na RS u oblasti pravosuđa, indirektnih poreza, odbrane i sigurnosti, a ni nakon nje Dodik i njegovi partneri u vlasti nisu zaustavljeni. Formiranje predmeta u Tužilaštvu BiH došlo je prekasno. Napad na ustavni poredak počeo je puno prije, a sada je u skoro završnoj fazi.
Stranci su sada na odmoru, a uoči praznika otkazan je dolazak američkog izaslanika Matthewa Palmera i evropske predstavnice Angeline Eicchorst u BiH jer, kako kažu, nema uslova za nastavak razgovora o izmjeni izbornog zakona BiH. Iako su i sami rekli da bi politički predstavnici trebali odustati od maksimalističkih zahtjeva, neki od aktera nisu shvatili pravilno poruku pa nastavljaju staru priču i postavljaju svoje rokove za izmjene.
Dok traje zatišje o izbornom zakonu, sve je koordinisaniji napad dvojca Dodik-Čović na BiH iznutra. Čović sve više spominje i vezuje separatizam i bošnjački unitarizam, ali nikada još nije rekao Dodikov separatizam. Čak bi se reklo da ga opravdava, što ne treba iznenaditi jer se godinama dobro nadopunjavaju, a kod Čovića još uvijek živi ideja trećeg entiteta. Dok Čović redom napada Bakira Izetbegovića, pa i Islamsku zajednicu BiH, o Dodiku šuti iako je generirao najveću krizu poslije rata.
Ukoliko međunarodna zajednica ima namjeru pokušati razvezati zapetljano političko čvorište u BiH, to će biti moguće samo ako u istom paketu budu svi oni koji učestvuju u krizi.
Iluzorno je očekivati bilo kakav nastavak razgovora političkih lidera bez pomoći i medijacije stranog faktora. To ni u kom slučaju ne mogu i ne smiju biti domaći samoproglašeni medijatori koji pripremaju teren za predstojeće izbore.
U situaciji kakva jeste, teško se može očekivati normalizacija odnosa SDA, HDZ-a i SNSD-a koji čine državnu vlast. Još je gori slučaj kada imate dva protivnika kojima je zajednički cilj borba protiv trećeg. Zato SDA u ovoj borbi ne smije ostati sama. To su pokazali i pregovori o Izbornom zakonu, kada su stranci konačno pozvali i predstavnike Demokratske fronte na razgovore i njenog predsjednika Željka Komšića.
Bitna je činjenica da Izborni zakon postoji i da se izbori mogu održati bez obzira na presude Evropskog suda za ljudska prava. No, drugi je problem, što državni budžet nije usvojen i što bi moglo onemogućiti održavanje izbora koji se ne mogu finansirati donacijama. Ukoliko je to plan SNSD-a i HDZ-a da ne bude izbora u oktobru 2022. godine, onda su sankcije neminovne za sve one koji podrivaju izbore jedne demokratske države. Sve suprotno od održavanja izbora odvelo bi BiH u smjeru plemenskih zajednica u kojima poglavice odlučuju o životu u toj zajednici. Ali onda više ne možemo govoriti o demokratiji, što je neuspjeh i same međunarodne zajednice koja je toliko uložila u BiH.
Mjesecima prije blokade državnih institucija od strane predstavnika stranaka iz RS-a navodno zbog nametnutih izmjena krivičnog zakona BiH kojim se kažnjava negiranje genocida, te zabranuje veličanje ratnih zločinaca, Dodik je najavljivao takav scenario. U maju 2021. godine kada nametnih izmjena još nije bilo (Valentin Inzko je nametnuo izmjene krajem jula) Dodik je sa skupštinske govornice NSRS tražio podršku mirnom razlazu ili secesiji RS-a.
Tada se hvalio kako je učestvovao u odbrani Radovana Karadžića i Ratka Mladića, presuđenih ratnih zločinaca. Svaka tada izgovorena riječ za tom govornicom postala je realnost i više od toga. Dodik je sa riječi prešao na djela. I više se ne može govoriti o crvenim linijama, jer je ona pređena donošenjem Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima RS.
I dok ponavlja da je „normalna Bosna ona koje nema“, ko i o čemu može sada sjesti da se dogovora sa Dodikom. Nema više vremena da se Dodik pokuša privoliti na razgovor o državi koju ne priznaje, o institucijama koje uništava, o stavljanju van snage zakona prema kojem bi on prvi trebao biti sankcionisan.
Već odavno je jasno da je Dodik krenuo na put bez povratka. Samo je pitanje koliko ima istomišljenika, jer i građani srpske nacionalnosti odlazeiz BiH. Može li računati na istih 300.000 glasova na koje se poziva. Čime je Milorad zadužio „svoj narod“?
Bosna i Hercegovina i njeni građani nemaju ništa od ispraznih pojedinačnih i zajedničkih saopćenja stranaca, ambasada, pojedinaca. Ukoliko u narednim danima izostane adekvatna reakcija, mogu se smatrati Dodikovim saučesnicima u rušenju države, one koja je 1992. godine međunarodno priznata u UN-u. Ne može nijedan entitet biti stariji od države čija je 1000-godišnja historija neupitna. Ona ne može biti predmet Dodikovih i Čovićevih ucjena, niti kompromisa o kojima su govorili Izetbegović i međunarodni medijatori.
Ovo je država koja će opstati i koju će voditi, a ne njome vladati, pametniji, mudriji i nadasve bolji ljudi nego što ih sada imamo.