Nezadovoljan poslom, primanjima i frustriran hrvatskim okolnostima koje su svima dobro poznate, upušta se u pečalbu. Nikada nije ni razmatrao da ode u Dublin ili Cork gdje živi najveća hrvatska „enklava”.
Otići na rad u inozemstvo je izgledala jedina mogućnost. Ipak ovaj bračni par jest proveo godinu dana u Irskoj, ali su se vratili u domovinu. Kažu, kao drugi ljudi, piše DW.
„To je jedno jako, jako dobro iskustvo. Uz činjenicu da sam nešto zaradio, stekao sam nešto što je puno vrijednije: izgubio sam strah od egzistencijalnih problema. Jer sad znam da mogu otići bilo gdje i tamo živjeti i raditi. Više mi nitko ovdje ne može reći „ako ti nećeš, ima tko će raditi za minimalac”, kaže Eduard i dodaje:
“Naučio sam cijeniti svoje vrijeme i svoj rad. Više me ne brine što ću raditi ako izgubim posao, propadne firma ili dam otkaz. To je ogroman teret koji mi je pao s leđa. To je oslobađanje od egzistencijalnog straha u kojem živi većina hrvatskih građana, zato bih svakom preporučio da ode i isproba svoje sposobnosti. Da svi imamo to iskustvo, onda bi i ovdje bilo puno drugačije.” Tim riječima je započeo svoju priču Eduard Soudil, debelo zagazio u četrdesete godine života, što ga nije spriječilo da jednog jutra da otkaz na poslu i ode živjeti i raditi u Irsku.
Nakon 20 godina u novinarstvu, frustriran stresnim poslom, niskom plaćom i iscrpljujućim radnim ritmom, odlučio je započeti „novi život”. Naravno, kao i u većini dobrih odluka u životu i njegovoj je kumovala žena.
„Ono što je bilo vrlo bitno da donesem odluku je što je moja tadašnja djevojka i danas supruga, ostala bez posla pa smo jedan dan sjeli i porazgovarali. Mnogo prijatelja nam je bilo već u Irskoj. U kontaktu s njima smo dobili informacije da se tamo može zaraditi tri do četiri puta više nego ovdje. Veliki je to bio korak, velika odluka. Ostavljaš stare roditelje, prijatelje, svoj način života i svjestan si da ideš u nepoznato i da će ti se život sasvim promijeniti. Iskreno, odluka nije bila nimalo laka”, prisjeća se Eduard prijelomnog trenutka.
Nezadovoljan poslom, primanjima i frustriran hrvatskim okolnostima koje su svima dobro poznate, upušta se u pečalbu. Nikada nije ni razmatrao da ode u Dublin ili Cork gdje živi najveća hrvatska „enklava”.
„Imali smo sreću što nismo otišli u Dublin, otišli smo u Letterkenny koji je skroz na sjeveru i mali je gradić. Veličine Đakova, ali puno urbaniji i neću reći ljepši, jer nema meni ništa ljepše od ovoga ovdje. Ja sam ‘napredovao’ u nekoliko dana od urednika do domara. Radio sam za agenciju koja iznajmljuje stanove i kuće i mogu samo reći da sam tamo bio vrhunski cijenjen, poštovan i plaćen za posao koji sam radio”, kaže Eduard.
Odmah po dolasku mu je bilo ponuđeno da radi četiri sata dnevno, ali je tu mogućnost odbio od početka jer je posao i bolja plaća bio motiv zbog kojeg je otišao iz domovine. Kako sam kaže, posao mu nije bio zahtjevan, a na njegovu radnu etiku i kvalitetu obavljenog posla nikada nije imao pritužbe. „Zadnjih četiri ili pet mjeseci radio sam još jedan posao jer sam shvatio da mogu još zaraditi 40-tak eura dnevno, a novac je dobrodošao. Lako je kada posla ima i kada se prema vama korektno odnose.” Dodaje i kako je hrvatska putovnica i svojevrsna preporuka za posao, jer su hrvatski građani cijenjeni radnici na glasu kao vrijedni i odgovorni, prenosi DW.