Maja (ime je izmijenjeno jer je djevojka željela ostati anonimna, a podaci su poznati redakciji) je magisterij iz historije odbranila u novembru 2011. Veliki uspjeh dobivanjem diplome za koju je grijala stolicu od kad je upisala fakultet 2006., nažalost, nije pratio jednaki uspjeh u pronalasku posla.
Upravo u to vrijeme, država je pokrenula program zapošljavanja mladih na stažiranje za 1.600 kuna, a kako je Maja zadovoljila uvjete, uključena je u program. ‘Bila sam jako sretna što sam dobila posao i što ću steći iskustvo. Mislila sam da će mi iskustvo uz diplomu iz magisterija olakšati da se kasnije zaposlim u struci na neodređeno. Nije mi smetala niska plaća. Bila sam sretna što imam posao koji je još k tome u struci’, rekla je Maja.
Radila je u jednoj gradskoj instituciji tačno godinu dana. No, kada je njen ugovor istekao, kao i ugovor još troje kolega s kojom je radila u sklopu istog programa, svima je završio radni odnos i morali su tražiti novi posao. Maja kaže kako joj je bilo žao što joj nije produžen ugovor, ali kako je radila u gradskoj instituciji nije se previše nadala jer je pred kraj njenog stažiranja uvedena zabrana zapošljavanja.
Vjerovala je da će ubrzo pronaći novi posao. Nažalost, to je išlo malo teže. ‘Slala sam životopise i motivacijska pisma na sve natječaje u struci koji su bili otvoreni. Ubrzo sam i proširila vrstu natječaja na koje se javljam. Htjela sam posao. Bilo kakav. Samo da radim i primam plaću’, rekla je Maja.
Molbe koje je poslala vjerovatno je na stotine, a rijetki odgovori koje bi i dobila bili su sve redom – odbijenice. ‘Mjeseci su se gomilali, a ja sam sjedila kod kuće. Htjela sam raditi, imati svoju plaću da mogu započeti samostalan život, da ne živim na teret roditelja’, kaže Maja. S diplomom u džepu i godinu dana radnog iskustva, to ne bi trebale biti posebne želje jedne mlade osobe. Ali, čini se kako jesu. Ne samo Maje, nego i mnogih mladih u Hrvatskoj.
Prije gotovo godinu dana, Maja se obratila jednom svom rođaku koji joj je potom ‘sredio’ posao prodavačice u pekari. Kaže kako se radi i više od propisane norme od 8 sati dnevno, odnosno više od 40 sati sedmično, ali prekovremeni nisu plaćeni. ‘Nisam prestala slati molbe na natječaje iz svoje struke, ali još uvijek radim u pekarnici, pa je prilično očito da posao u struci nisam našla’, kaže Maja.
A nada li se? ‘Da, mislim da mi je još rano da izgubim vjeru bez obzira što je to svakim danom sve teže. Koliko god je posao prodavačice težak i stresan, na žalost sve se svelo na to da želim raditi gotovo bilo što samo da ne moram traži roditelje za svaku kunu. Želim vjerovati da ću jednoga dana raditi u struci i da ću iskoristiti svoje znanje koliko god se to činilo nevjerojatno u ovome trenutku’, zaključuje Maja.