Kako su se Italija i Italijani u fazama suočavali sa novom realnošću koju je donio opaki virus, piše za Al Jazeru Saraljija Oleg Lokmić, koji već nekoliko godina živi u Italiji
22. februar, korona je zvanično u Italiji.
– Ne paniči! Nije opasna! Možda kao gripa!? Malo jača!?
Dvadesetpeti je: 374 osobe su zaražene, 12 ih je podleglo.
– Ne brini! Napada samo stare, iznemogle, one koji su već jednom nogom u grobu.
Posljednji dan prošlog mjeseca: Ukupno oboljelih je 1.049, umrlih 29.
– Ali, samo je jedan od njih ispod 49!
Dan je žena: 6.387 pozitivnih, 366 nije preživjelo, 622 ozdravilo.
– Eto vidiš, skoro duplo više ovih koji su se oporavili.
Dva dana kasnije: Od 10.149 zaraženih, 631 umrlo.
– Da, ali koliko je to procentualno u odnosu na 60 miliona ljudi.
13. mart, zvanični izvještaj u 18 sati: 17.660 registriranih slučajeva, 14.955 osoba u tom trenutku je pozitivno, 1.439 je ozdravilo. Umrlih je 1.266, a samo u prethodna 24 sata preminulo je 250 osoba.
– Uh!
Shvatili ste poentu? Italija je – ili ako hoćete preciznije, gorepotpisani Sarajlija koji nekoliko godina živi u Milanu, a vrlo vjerovatno i velika većina ljudi s kojima dijeli svakodnevnicu – prošla faze suočavanja i življenja sa realnošću zvanom korona virus.
Sličan su put prošle i odgovorne vlasti u ove tri-četiri sedmice.
Pa smo tako imali male crvene zone, zapravo mjestašca ili naselja u gradovima, u koje se nije moglo i iz kojih se nije moglo, pa smo imali i narandžaste zone, pa su crvene zone postale malo veće, pa su rekli da se više ne zovu crvene zone već sigurne zone, pa su zonama proglašene regije, pa je cijela Italija postala jedna zona. U izolaciji.
Škole su nam odmah zatvorili. Pa su zatvoreni muzeji, pa su otvoreni muzeji, pa su opet zatvoreni. U kafane i restorane se isprva moglo. Pa nije poslije šest uvečer. Pa se sad ne može nikako.
Stadione su zatvorili, pa ih otvorili, pa zatvorili. Pa se moglo izaći prošetati parkom, a sad se više ne može. Pa se smjelo trčati, pa se nije znalo smije li se trčati, pa se više ne smije trčati.
Pa smo oblačili rukavice. I stavljali masku. Pa smo je skinuli, jer su nam rekli da je staviš samo ako kašlješ. A ruke svakako treba prati. I šta će ti onda rukavice? Pa više ništa nisu rekli. A mi smo opet stavili masku i obukli rukavice.
I izlazili smo cijelo vrijeme, nije da nismo! Išli smo u šetnju na planinu. I u posjete prijateljima. Jednom smo i na sladoled u tržni centar otišli!
Ali već danima nismo nosa promolili. I eto, priznajemo, naposlijetku: Prepali smo se!
A možda smo samo trebali pažljivije slušati vijesti iz Kine? I iskoristiti njihova iskustva i savjete.
Možda bismo za koji dan i mi razmontiravali montažne bolnice i slali djecu u škole?