Tešanjsku javnost zgrozila je vijest da su tri učenika drugog razreda OŠ „Huso Hodžić“, dakle djeca od samo sedam godina, naočigled cijelog razreda bacili na pod, a potom nemilosrdno šutirali vršnjaka iz razreda M. H.
– Ne mogu da vjerujem da djeca u dobi od sedam godina vrše vršnjačko nasilje toliko. Da su moje dijete za vrat uhvatili, bacili i nogama ga udarali više puta u predjelu stomaka. Djeca od sedam godina, u nevjerici priča otac dječaka Haris Hundur.
Na jednoj od radionica održanih prije nekoliko dana u susjednom Doboju pedagozi su upozorili.
– Ranije je vršnjačkog nasilja bilo u višim razredima. Međutim, sad se sve češće pojavljuje i u nižim razredima, upozorila je pomoćnica direktora u OŠ „Vuk Karadžić“ u Doboju Ljubica Vukojević.
Dva dana nakon incidenta dječak se roditeljima počeo žaliti na jake bolove u stomaku.
– Vjerujte, medicinski sam radnik, ali u životu nisam vidio da se dijete tako grči od tolikih bolova. Taj sat i nešto koliko je operacija trajala mi nismo znali da li će naše dijete živo ostati, kroz suze priča Haris.
– To je „stres ulcus“ dijagnoza. To znači da je od prevelikog stresa nastao čir, pukao i izlio se gdje je moglo doći do fatalnog ishoda. Hvala Bogu nije i ja se zahvaljujem osoblju Hitne medicinske pomoći i Opće bolnice u Tešnju na svemu što su učinili da moje dijete spase, kaže Haris.
Nakon što su postali svjesni da nije riječ o dječijem koškanju, nego brutalnom premlaćivanju roditelji su sve prijavili policiji i Centru za socijalni rad u Tešnju.
– Škola nije odreagovala kako je trebalo. Nismo imali predstavu dva i po dana koliko je to nasilje bilo. Niko mi se nije obratio i rekao šta se tačno desilo. Pitao sam druge roditelje i tako saznao da je to bilo brutalno premlaćivanje.
U policijskom izvještaju, na koji roditelji imaju zamjerke, pogrešno je evidentiran sam dan incidenta koj ise desio 23.10.2024., a u školi nisu bili raspoloženi za razgovor.
– Ja smatram da se to zataškava, da se gura pod tepih da to ostane da se ne zna, da se upakuje. Nećemo to dozvoliti. Idemo i prema nadležnom Ministarstvu i dalje. Ja idem do kraja. Ja sam samo iznenađen brojem roditelja koji mi se javljaju, jer imaju iste probleme i slične, zaključuje Haris Hundur.
Nakon svega postavlja se pitanje hoće li institucije, porodica, škola, bilo ko, konačno reagirati. Jer društvo u kojem sedmogodišnjaci, umjesto „Tašun, tašun tanana“ promoviraju nasilje, mora priznati da ima uistinu ogroman problem.