– Godine neću da spominjem, jer to krijem kao mlada nevjesta, a Škodu sam kupio kada sam imao četrdesetak godina – kaže nam na početku razgovora Savo Čorlija, vremešni Bilećanin, koji, iako, kako se poslije u razgovoru otkrilo, duboko gazi devetu deceniju, vozi Škodu staru skoro četrdesetak godina.
A Savina Škoda kao da je sada izašla iz fabrike – na njoj prva boja, motor čist, sve uredno i pali isprve, u šta smo se i sami uvjerili. Savo kaže da je prvo napravio garažu pa tek onda kupio Škodu te da i sada čuva originalne račune, koje pokazuje na uvid, u kojima piše da je automobil kupio 1977. godine.
Prevozio kamen
– Kupio sam je potpuno novu, imam i račun za nju. Za ono vrijeme, bila je skupa, koštala je tri miliona dinara, ali je ona meni pomogla da ovu kuću napravim, jer je trebalo dotjerati materijal. Sav ovaj kamen sam ja dogonio Škodom. Ova kuća djeci će ostati, a ja ću otići dole u Dublje i bit će uredu. Dosta sam se naživio. Sada ću početi 88. – govori Savo.
Dodaje da mu se Škoda nije pretjerano kvarila, ali da auto treba održavati i uvijek ugrađivati originalne dijelove.
– Imam jednog prijatelja u Novom Sadu, gdje je jedina prodavnica koja osigurava dijelove za Škode, a inače, velikih kvarova nikada na njoj nije bilo – kaže Savo.
Prvobitno je, kako kaže, htio da proda Škodu, ali je odustao od te ideje pa će je ostaviti sinu.
– Ja sam dio nje, navikao sam na ovakav auto. Ja sada odem njom, kupim novine, lijekove, prošetam čaršijom, odem do Trebinja, vratim se i to je to. A prije sam, bogami, svuda stizao Škodom. Dok sam bio mlađi nije bilo grada u bivšoj Jugoslaviji u koji nisam stigao – kaže Savo te dodaje da je uvijek vozio savjesno i da nikada nije platio nijednu kaznu, jer nije bilo razloga za to.
Vožnja s unucima
Savo kaže da je najsretniji kada mu dođu unuci da ih malo provoza svojom Škodom.
– Imam troje djece, sina i dvije kćerke. Sin i jedna kćerka žive u Novom Sadu, a druga kćerka u Norveškoj. Imaju djecu i to mi je najveće zadovoljstvo, ti unuci. To je za mene najveće bogatstvo – navodi Savo.
Prisjećajući se mladosti, kaže da je kao 15-godišnjak primio prvu plaću.
– Išao sam u partizansku Gimnaziju u Trebinju. Radio sam u društvenim organizacijama, pruga Brčko – Banovići, Šamac – Sarajevo, a onda u Službi društvenog knjigovostva, bio sam i revizor SDK. Ovo što se danas dešava, neplaćanje poreza i doprinosa, to tada nije moglo biti. Državi se mora platiti ono što joj pripada – ističe naš sagovornik.
Bašta mi donese još jednu penziju
Kada je bio mlad, Savo se aktivno bavio sportom, a sada dosta pješači i bavi se poslovima u bašti.
– Obrađujemo baštu, to je još jedna penzija. Uzgajamo sve ono što je potrebno za jednu porodicu, svo voće i povrće. Dosta čitam. Trenutno čitam nešto o bolestima, kako se liječe i šta treba znati. Boli me rame i našao sam lijek, a to je vježba, a inače, zdravlje me dobro služi, prema godinama. Treba priznati, rijetkost je naći starca ovih godina da se ne žali, boli me ovo ili ono – zaključuje Savo.
Rukovanje sa patrijarhom, reisom i predsjednikom
Savo objašnjava da je svojevremeno radio i u ugostiteljskom preduzeću, gdje je bio šef.
– Pet puta sam dočekivao jugoslavensku vladu. Novi hotel je tu bio. I Tito, kada je išao na Tjentište s Naserom, ovdje je svraćao. Ja danas kažem, ko se nije rukovao sa patrijarhom, reisom i predsjednikom države, taj nije stigao mnogo – navodi Savo.