Bivši ambasador BiH u Francuskoj i Egiptu, historičar Slobodan Šoja, na svom Facebook profilu objavio je analizu političkog puta Milorada Dodika, od socijaldemokratije do nacionalizma, s osvrtom na njegove političke i diplomatske vještine, te sklonost kriminalu. Kompletan tekst prenosimo tekst u nastavku.
Piše: Slobodan Šoja, Facebook profil
Stigao je novi visoki predstavnik u BiH. Jadna je zemlja koja ima stranog guvernera, a još jadnija ona u kojoj lokalni političari izbjegavaju pomoći svom narodu. Dodikov bojkot novog visokog predstavnika je iracionalan i štetan za narod. Besmisleno je ignorisati ono što postoji i što je hiljadu puta moćnije i značajnije od vas. Bojkot nikad ne može i ne smije zamijeniti dobro osmišljene diplomatske aktivnosti. Bojkot je bježanje od rješenja dok je diplomatija traganje za rješenjem. Zato je diplomatija nezamjenjiv faktor uspjeha, a bojkot vodi u siguran neuspjeh.
Diplomatija je vještina za koju nije dovoljno imati samo vrhunski smisao za politiku. To je veoma poželjno, ali nije dovoljno. Milorad Dodik, jedan od najbriljantnijih političara u Bosni i Hercegovini, primjer je navedenog. Njegov smisao za politiku i političke igre je vanserijski pa bi Komšiću i Džaferoviću mogao svaki dan držati master-class iz politike. Oduvijek je, zapravo, Dodik imao urođen osjećaj za politiku. Šahovski, makijavelistički i munjevito razmišlja. Odlučan je i nemilosrdan pa se doima moćno i harizmatično. To su Amerikanci prvi primijetili i pomogli mu jednog sad delekog dana da dođe na vlast. Nisu naravno mogli ni slutiti kako će jednog dana postati neprepoznatljiv.
Sve mu je bilo otvoreno ka vlasti, moći i slavi. Modernih i praktičnih shvatanja, bio je idealna ličnost za dogovor. Ali vrijeme, sebičnost, pohlepa, varljiva slava, tvrdoglavost, odsustvo smisla za diplomatiju, loše okruženje (koje je sam birao) te očajni partneri na drugoj strani… mijenjaju čovjeka. U suštini tužno i jadno izgleda Dodikovo političko putešestvije od velike nade do još većeg razočarenja.
Nekad su njegove riječi bile važne i korisne, između ostalih i meni. Sjedio sam skoro puni sat s premijerom RS, Miloradom Dodikom, u aprilu 2000. godine, uoči preuzimanje funkcije ambasadora u Francuskoj. Pamtim i pamtiću briljantnog i prijatnog čovjeka i sagovornika. Poskočio sam od sreće kad je jednog dana Radovana Karadžića okvalifikovao onako kako to jedino zaslužuje: lopov i bitanga. A onda je drugog dana taj isti čovjek poljubio bitangu usred Haga i ubio onog pravog Dodika koji je prokockao priliku da postane državnik.
Raspolućen između socijaldemokratije koja mu nije bila strana i nacionalizma koji mu je bio stran, zakoračio je u političku avanturu koja bi ga mogla uskoro zbrisati. Godinama je glavni vođa oko koga se sve vrti, koji o svemu odlučuje poput apsolutističkih kraljeva. I šta je rezultat svega? Poharana Republika Srpska, neljudi, imbecili ili kriminalci zasjeli na sve ključne pozicije, narod opljačkan i gladan, a ujedno ostrašćen i kulturološki osakaćen.
Danas je skoro sažaljivo gledati kako Dodikove riječi, uvrede i brutalnosti putuju pravo u besmisao pa je najpametnije ignorisati ih. Ali to nam ne dozvoljavaju njegovi „neprijatelji“ kojima odgovara da se stalno ponavljaju i prepričavaju priče koje ne prate djela. U biti, Dodikove su riječi odavno postale beznačajne. To su samo obične gomile užarenih krhotina od kojih je bolje bježati nego obraćati pažnju na njih.
Dolazak Šmita neki prerano vide kao kraj Dodikove političke karijere. Ako se to slučajno desi neće mu kobni biti ni Šmit ni sarajevski „neprijatelji“ već lešinari iz njegove stranke koji su mu najbliži i koji samo čekaju povoljan trenutak da još jednom svjedoče o vlastitoj podlosti i beskrupuloznosti.
O narodu naravno niko neće razmišljati, mada ni narod izgleda ne razmišlja dovoljno o sebi. Zato će svaki narod u svakom pogledu biti gubitnik.
Srbi su, inače, diplomatski izolovani od svijeta koji ih posmatra kao varvare i čudake. Dodikovom greškom i pogrešnom politikom Republika Srpska van BiH može imati normalne odnose samo sa Srbijom, mada je i to sve upitnije.
Nekad je Milorad Dodik išao u Beograd pun entuzijazma, sa velikim riječima i uz puno razumijevanje Beograda. Odnedavno su odnosi Banjaluka – Beograd postali diplomatski: formalno srdačni da to kamere zabilježe, ali ne više iskreni. Šta se promijenilo?
Promijenila su se obojica aktera, i Vučić i Dodik. Ne samo da su se promijenili već su se davno mimoišli. Dok je Vučić bio radikalan i nacionalno ostrašćen, Dodik je bio umjeren i univerzalan. Sad Vučić pokušava da glumi nekadašnjeg Dodika, a ovaj pokušava da premaši nekadašnjeg Vučića.
Dok Dodik radi sve suprotno od onog što želi Evropska unija i SAD, Vučić se trudi da poštuje volju velikih, a oni to, uostalom, od njega i traže.
Zato je ovaj sastanak u Beogradu između rukovodstva Srbije te rukovodstva i opozicije u Republici Srpskoj prošao bez ikakvih značajnih rezultata, osim jedne „sitnice“ da je Vučić natjerao Dodika da se sretne sa Šmitom.
Takvi, i još gori, će biti i sljedeći susreti u Beogradu ukoliko Republika Srpska ne promijeni svoju autističku i suludu politiku koja je može preskupo koštati, a Srbija to zna. Beograd je ipak velika prijestonica, mnogo veća i važnija od Sarajeva a da ne govorimo o Banjaluci. Srbija mora voditi ozbiljnu politiku nezavisno od toga što je Dodik odlučio da godinama vodi neozbiljnu politiku.
Vodstvo Republike Srpske moraće kad-tad naučiti da će spoljna politika Beograda uvijek biti umjerena i racionalna, jer će uvijek voditi računa o tome šta govore i šta žele najmoćnije sile zapadnog svijeta. Dodikovo je pravo da na to ne pazi, kao što i ne pazi, ali takva politika je neprirodna, nepametna i predodređena da doživi krah, dok oni koji iza nje stoje mogu doživjeti jedino bolan pad.
Onaj nekadašnji Dodik, ako bi se vratio sebi, lako bi spoznao da se na mnogo ljepši, suptilniji i elegantniji način može boriti za sve ono za šta tvrdi da se bori. Niko sa gramom pameti mu danas ne vjeruje da se bori za narod. Ne, on se bori samo za sebe i povlači i narod sa sobom u ambis.
Za razliku od naroda koji neće propasti, ali može imati strašnu štetu od koje će se sporo oporaviti, Dodik nema nikakvu šansu da pobijedi i može samo propasti. Ako voli narod, onda ga treba ispustiti iz svog čvrstog i lažnog zagrljaja i skloniti se u stranu, za dobro naroda.
S druge strane, odlazak Dodika mogao bi pomoći građanima Federacije BiH da konačno shvate da je Milorad Dodik njihov posljednji a ne prvi neprijatelj i da njegov uticaj na ekonomski i društveni život u Federaciji nije mnogo veći od uticaja generalnog guvernera Papue Nove Gvineje.
Dodik je za mnogo šta kriv, ali za loš i naopak život u Federaciji BiH sigurno ne. I zato sam ubijeđen da bi odlazak Dodika mnogo više pogodio političare u Sarajevu nego obične ljude u Republici Srpskoj.
Dodik ima sto života a ovaj stoti mogu spasiti samo njegovi „neprijatelji“ i ni najmanje ne sumnjam da će se oni potruditi da to urade. Međutim, dođe li do kakvih radikalnih čistki, što nije nemoguće, i oni će doći na red. Da, sprema se oluja!”