Georgina Wilkin nije ništa jela danima i opsjećala je vrtoglavicu zbog koje se umalo onesvijestila u podzemnoj željeznici u Londonu kada je išla da posjeti svog agenta.
Po dolasku, međutim, agent je bio oduševljen. Čim je vidio 16-godišnjakinju koliko ja mršava, rekao je: 2Georgina, šta god da radite, nastavite.”
Nažalost, ona je njegove riječi uzela k srcu i sljedećih sedam godina provela boreći se s anoreksijom. Postala je opasno pothranjena da su joj srce i bubrezi počeli otkazivati. Ipak, nekako je preživjela i sada se obrušila na modeling industriju te otkriva kako izgleda taj život koji ju je skoro ubiom piše Daily Mail.
“Svako bi trebao znati pod kakvim pritiskom su modeli”, kaže danas 23-godišnja djevojka koja insistira na tome da je jedini način da se modeli spriječe u pothranjivanju da potrošači bojkotiraju naljepnice koje zapošljavaju djevojke manje od veličine 36.
Georgina, koja živi s ocem biznismenom i majkom bolničarkom u sjevernom Londonu, ušla je u svijet modelinga sa 15 godina.
“Prilikom prve posjete agenciji tretirali su me kao sljedeću Kate Moss, govoreći: ‘O, Bože ti si tako jedinstvena, tako smo uzbuđeni što ste došli kod nas. Ko vas je skautirao? Možemo li vam donijeti piće?’ Bila sam nevjerovatno polaskana i uzbuđena zbog toga, baš kao i moja mama. Ona je uvijek bila jako oduševljena time što sam uspješna – a tada nije znala puno o svijetu modelinga.”
No, prilikom druge posjete agenciji, Georgina se upoznala s podmuklijom stranom industrije.
“Slikali su me da vide jesam li fotogenična, a zatim me premjerili od glave do pete. Brzo sam shvatila da je moje tijelo bilo samo proizvod za ljude da ga ispitaju i kritikuju.”
Kasnije ju je odabrao jedan japanski agent i obećao posao pod uslovom da smršam oko bokova i oko struka. Mršanje je tada postala njena misija, jela je samo salate i povrće, a znalo se desiti i da po dva dana ništa ne okusi. Mada ne želi otkriti koliko je težila u godinama koje su uslijedile, na početku karijere imala je 52 kilograma i visoka 1,52 metra, što ilustruje koliko je i takva bila vrlo mršava.
Svake noć posjećivala bi agenciju, gdje su je mjerili i slikali u bikiniju. I svaki put bi joj rekli da mora još da smrša.
“Mršavice dobijaju posao, a meni su čak rekli da neću moći nositi nakit različitih kompanija jer su mi prsti predebeli.”
U dobi od samo 16 godina bila je prepuštena samoj sebi. Našla se u Tokiju u stanu s dvije ruske djevojke koje nisu govorile engleski. Rijetko se čula sa zabrinutim roditeljima koje je lagala da se redovno hrani, no kada su je majka i brat posjetili na Dalekom Istoku, uvjerili su se da to nije tako.
“Kada me je nakon dužeg vremena ugledala, majka je bila šokirana. Molila me je da jedem, ali sam ja uvijek imala neki izgovor.”
Potom se vratila u London gdje je radila za različite dizajnere, ubrzo je i sa odličnim uspjehom završila srednju školu – trebalo je to biti vrijeme za radovanje. Ipak, u godinama koje su slijedile, Georgina je postala teško bolesna. Nesposobna za rad, raskrstila je sa svojom agencijom.
U ljeto 2007. primljena je u bolnicu gdje joj je dijagnosticirana anoreksija. Tamo je provela idućih pet mjeseci na liječenju.
“Doktori su mi rekli da mi je život u opasnosti. Moji vitalni organi bili su u takvom stanju da je postojala opasnost da mi stane srce i bubrezi zataje. Hranjena sam kroz cijevčicu, prije nego što sam prebačena u drugu bolnicu gdje sam uspjela povratiti kilažu. I, iako mi je rečeno da sam se umalo izgladnjela do smrti, nisam u potpunosti shvatala opasnost u kojoj sam se nalazila.”
Po izlasku iz bolnice 2008. ponovo se u jednoj agenciji vratila poslu modela. Roditelji su je pokušali odvratit, ali ih je ona uvjeravala da se izliječila od anoreksije i da sa novim, zdravim stavom neće sebi dozvoliti da napravi istu grešku. Međutim, stare navike su se vratile i novo izgladnjvanje je počelo.
Kasnije te godine, kada joj je bilo 18, potpisala je ugovor sa Pradom da se pojavi na modnoj pisti na Milanskoj sedmici mode. No, samo dva dana prije nastupa, rečeno joj je da ne dolazi.
“Nisu mi objasnili zbog čega, ali ja sam bila uvjerena da je zbog toga što nisam bila dovoljno tanka. Često su mi agenti govorili da bi bila još bolja, ako bi bila manja i da imam potencijala.”
No, unatoč svom skeletnom izgledu, nastavila je raditi sve do sredine 2009. Majka ju je molila da potraži pomoć pa se odlučila na izvanbolničko liječenje poremećaja ishrane.
Zapanjujuće, ali unatoč stresu pod kojim se nalazila, uspješno se dodatno obrazovala i više se nikada nije vratila na pistu.
Avet anoreksije i dalje je proganja do te mjere da je prošle godine opet postala tako opasno pothranjena da je ponovo primljena u manastir. Osim što se morala prisilno hraniti i primati savjete, prepisani su joj antidepresivi i anti-anksiozni lijekove kako bi se izborila s bolešću.
Danas radi kao lični asistent s ambicijom da postane dizajner interijera i tvrdi da je anoreksiju stavila pod kontrolu.
“Osjećam se vrlo sretnom da sam preživjela i ljuti me kada vidim slike modela za koje znam da su ozbiljno bolesni zbog poremećaja prehrane. Većina visoke modnih brendova koriste anoreksične djevojke u svojim kampanjama, a jedini način da to prestane je da prestanemo kupovati njihove proizvode.”
Izvor: Oslobodjenje.ba