– Ne uzimaj ništa s Lokruma. Ni pero pauna, ni listić ubran u botaničkoj bašti, jer ono što si uzeo sa ostrva, to njemu i dalje pripada i donosi nesreću novom vlasniku. Savjet je to brojnih Dubrovčana, ponekad možda zasnovan na praznovjerju, a ponekad se bazira na poštovanju prema jednom od najljepših ostrva na Jadranu.
Tokom sezone brodići neumorno voze posjetioce na Lokrum, ali tamo niko osim čuvara ne provodi noć. Čim sunce počne da zalazi, u misli onih koji su upoznati s legendom vraća se predanje o ukletom ostrvu. Bilo je nekih koji su pokušali ovdje da prespavaju, ali malobrojni su oni kojima noćni krikovi paunova nisu utjerali strah u kosti.
Navodno je na Lokrum stigao i engleski kralj Richard Lavlje Srce. Na povratku iz krstaškog rata snašla ga je velika oluja i, prema legendi, našao je spas na ostrvu nadomak Dubrovnika. U znak zahvalnosti sudbini i Dubrovčanima darovao je gradu zlatnike sa idejom da uloži u izgradnju lokrumske crkve. Građani su ga uvjerili da je bolja ideja da se sagradi crkva u Dubrovniku i obećali su mu da će osigurati još jednu na ostrvu.
Nakon što su izgubili dom, benediktinci su tri puta kružili oko ostrva sa svijećama okrenutim naopačke; prema legendi, onaj ko skupi sav vosak, razbiće drevnu kletvu.
Prema drugoj legendi, spominje se i požar koji je zadesio Dubrovčane u 11. stoljeću, a oni su se zavjetovali svetom Benedictu da će sagraditi manastir na Lokrumu ako se vatra ugasi. Benediktinski manastir na području Dubrovačke Republike spominje se prvi put 1023. godine, prenosi Pun kufer.
Benediktinci, koji su bili vlasnici cijelog ostrva, pretvorili su Lokrum u raj na zemlji, ali je grad bez obzira na to prodao njihov posjed bogatim sugrađanima. Posljednji benediktinci napustili su manastir 1798. godine, nakon što je ostrvo kupila nekolicina bogatih Dubrovčana.
Prema predanju, benediktinci su prije odlaska odslužili posljednju misu. Zatim su navukli kapuljače preko očiju, zapalili svijeće, okrenuli ih naopako i tri puta obišli ostrvo u povorci mrmljajući: “Neka je proklet svako ko prisvoji Lokrum za sopstveno uživanje”. Prema narodnom vjerovanju, prokletstvo može da se skine samo ako se skupi sav vosak koji se te noći stvrdnuo na ostrvskom tlu.
Ubistvo ljubavnice
U drugoj polovini 19. stoljeća ostrvo je pripalo dinastiji Habsburg i kneževskoj porodici Windischgratz, a na spisku onih koje je snašla zla kob nakon boravka na Lokrumu je kralj Bavarske Ludvig II. Na povratku kući saznao je da su ga proglasili ludim i svrgnuli s prijestola. Nakon toga je nađen mrtav u jezeru, a smatra se da je izvršio samoubistvo.
Brat cara Franje Josipa I, nadvojvoda Maksimilijan s Lokruma, krenuo je u Meksiko. Tamo su ga uhapsili i mučili, i na kraju i streljali. Iako su mnogi evropski vladari i istaknute javne ličnost, među kojima i Viktor Igo i Giuseppe Gaibaldi, slali telegrame i pisma u kojima mole da se poštedi Maksimilijanov život, to se nije dogodilo.
Jedan od vlasnika Lokruma bio je i Rudolf, sin austrijske carice, poznatije pod nadimkom Sisi i cara Franje Josipa I. Prema legendi, zemlja se zatresla, a more uznemirilo kad su Rudolf i njegova supruga stali na ukleto ostrvo. Rudolf je, boraveći na Lokrumu, zasadio botaničku baštu, a nekoliko mjeseci kasnije, u dvorcu Majerling, ubio je mladu ljubavnicu Mariju von Vetser, i nakon toga izvršio samoubistvo.
Smrću jedinog sina carskog para raspao se i brak Franje Josipa I i Elizabete.