Predsjednica Kluba SDP-a u Skupštini Crne Gore Draginja Vuksanović – Stanković u intervjuu koji je prije nekoliko dana dala portalu Radiosarajevo.ba otvorila je vrlo važno pitanje uspostave stabilne Bosne i Hercegovine koja je će se, poput njezine Crne Gore, oduprijeti pritiscima iz susjedstva.
Dok se Beograd i Zagreb ponovo snažno upliću u bh. odnose, dajući podršku svojim agentima u vidu SNSD-a i HDZBiH, nameće se pitanje – kako dalje?
Razmatrajući krizu koja sve ozbiljnije protišće Bosnu i Hercegovinu, Vuksanović – Stanković je, uz ostalo, kazala:
“Mi smo vidjeli da u BiH postoje, također, veliki problemi. Oživljavanje velikosrpskih i velikodržavnih projekta, sa ciljem zaokruživanja ideje “srpskog sveta”. I ranije sam govorila da u BiH pod hitno treba da se prilagodi procesu evropskih integracija, što znači da treba brisati granice entiteta i raditi na novom ustavnom uređenju koje bi podrazumijevao jedinstvenu BiH kako bi Bosna i Hercegovina kao stabilna i jedinstvena teritorija išla u Europsku uniju”, navela je Vuksanović – Stanković.
Ona je dalje kazala da demokratska i antifašistička Crna Gora daje punu podršku prijateljskoj BiH!
“Očigledni da politika provodi zvanični Beograd u RS-u teži upravo da vaskrsnu ti velikodržavni projekti koji bi nas, ne daj Bože, vratili na devedesete. A mi želimo stabilnu Bosnu i stabilnu Crnu Goru. Želimo Bosnu u EU i Crnu Goru u EU. Vjerujem da će se jasno staviti doznanja od strane međunarodnih partnera gdje je ta linija preko koje se neće ići”, istakla je Vuksanović – Stanković tom prilikom.
Također, ako je suditi prema radnom nacrtu “Apela za spas BiH”, Stjepan Mesić, Bogić Bogićević i Vasil Tupurkovski, bivši članovi Predsjedništva SFRJ ponudit će radikalno suprotan pogled na rješenje krize u BiH. Ali je istovremeno na tragu rješenja koje spominje i Vuksanović – Stanković.
Radni nacrt Apela, koji je zagrebački Nacional dobio na uvid, obuhvaća tri stranice teksta, a konačni i usuglašeni tekst bit će upućen, kako je naznačeno, “svima kojih se to tiče”.
Riječju, zaključit će Mesić, Bogićević i Tupurkovski, “ni na međunarodnoj političkoj sceni, ni u regiji, ali ni u političkim krugovima BiH – premda u tome nisu svi izjednačeni – nema ni volje, ni sposobnosti, ali ni hrabrosti da se simptomi odvoje od onoga što ih uzrokuje, drugim riječima, da se jasno kaže što su uzroci, a što posljedice sadašnje krize”, koja prijeti novim ratom u Bosni i Hercegovini.
Ti su uzroci, prema radnom nacrtu dokumenta, u nekritičkom prihvaćanju Daytonskog sporazuma i svih njegovih posljedica.
“Daytonski mirovni sporazum bio je u trenutku kada je potpisan jedini način da se prekine rat u Bosni i Hercegovini. On je uspostavio unutarnju podjelu zemlje za koju nema ama baš nikakvog uporišta ni u njezinoj tradiciji ni u dugoj povijesti, odnosno, uspostavio je Bosnu i Hercegovinu zasnovanu na rezultatima rata, što znači i na ratnim zločinima, uključujući etnička čišćenja i genocid”.
Tako uspostavljena Bosna i Hercegovina od samoga je početka bila osuđena na neuspjeh, na to da bude nefunkcionalna i da, promovirajući načelo ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda, zapravo otme osnovna ljudska prava građanima – pojedincima i među njima uspostavi neravnopravnost, čak i tako da one koji se ne deklariraju pripadnicima jednoga od triju konstitutivnih naroda liši nekih od njihovih osnovnih prava.
Proglašavanjem Daytona za jedino, trajno i spasonosno rješenje za Bosnu i Hercegovinu, akteri međunarodne politike, neki slijedeći svoje kratkoročne interese, a neki ne shvaćajući važnost i nužnost preustrojavanja BiH i traženja rješenja koje bi se odmaklo od Daytona, bitno su pridonijeli stvaranju uvjeta u kojima je moglo doći do sadašnje krize”, navodi se u postojećoj verziji “Apela za spas BiH”.
Riječ je, uistinu, o stavovima koji se u današnjim političkim raspravama o BiH ne mogu često čuti, ako uopće: Daytonski sporazum i ustroj BiH po njegovu modelu postali su tabu tema, a da pritom više nitko ne spominje – naročito u Beogradu, Banjoj Luci, Mostaru i Zagrebu – kako je taj sporazum uvelike legalizirao ono što je srpska vojska postigla ratnim zločinima, etničkim čišćenjem i genocidom u Srebrenici, prenosi Nacional.
Miro Lazović, predsjednik Foruma parlamentaraca 1990. i ratni predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, također, je za Radiosarajevo.ba rekao da koncept “dva entiteta, tri naroda ne može biti budućnost BiH”, te da “taj koncept treba biti prevaziđen”.
“Treba raditi na principima drugačije organizacije BiH, drugačijeg teritorijalnog ustrojstva. Treba dosta hrabro ulaziti u te koncepte, obzirom da je budućnost BiH agresivno napadnuta proteklih mjeseci, s ciljem da ona nestane, da se podijeli ili, s porukama da nema nikakvu budućnost, koja dolazi od strane Republike Srpske. Bosanci i Hercegovci koji žele drugačiju BiH, političke partije koje žele drugačiju, europsku, ravnopravnu BiH, trebaju hrabro izaći s projektom koji će ponuditi drugačiju organizaciju BiH nego je ova daytonska! “, rekao je, uz ostalo, Lazović.
Kao jedno od rješenja on je reafirmirao prijedlog biskupske konferencije o prirodnim regijama:
“Možda bi trebalo razgovarati o konceptu Biskupske konferencije koja je ponudila neku osnovu za buduću organizaciju BiH. Treba dosta hrabro ulaziti u te koncepte, obzirom da je budućnost BiH agresivno napadnuta proteklih mjeseci, s ciljem da ona nestane, da se podijeli ili, s porukama da nema nikakvu budućnost, koja dolazi od strane Republike Srpske”, dodao je Lazović.
Antibosanska politika
Prof. dr. Ivo Komšić ukazuje na perfidne strategije protiv BiH kroz širenje mrzilačkih narativa. I prof. Komšić smatra da rješenja za BiH moraju dolaziti isključivo iz naše zemlje.
U autorskom tekstu za naš portal prof. dr. Senadin Lavić ukazuje da su entiteti administrativne jedinice države i nemaju suverenitet bez obzira što antibosanska velikosrpska etnopolitika pokušava predstaviti “entitet kao državu”!
“Etnopolitika ignorira i potiskuju, u svome nacionalističkom poduhvatu, identifikaciju građana s državom Bosnom i Hercegovinom i razvijanje državljanskog identiteta. Ono što antibosanska propaganda zadnjih godina nameće bh. javnosti jeste fraza da “Bosna nije država”, nego je “zajednica tri naroda”, pri čemu se uporno podmeće protivustavna laž da je entitet “rs” država. To apsolutno nije tačno i ne odgovara pravno-političkom poretku i Ustavu BiH. Takvo postupanje ima se smatrati udarom na državu”, piše prof. Lavić.
On naglašava važnost presuda u slučaju “Zornić”, te piše:
“Presuda “Zornić” Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu upozorava na diskriminaciju građana ili ljudi koji ne žele da se u političkom životu BiH izjašnjavaju prema svome etničkom ili religijskom određenju, nego naglašavaju svoju građansku i državljansku poziciju kao primarnu. Ova presuda je nezaobilazna za Bosnu i Hercegovinu u toku reforme Ustava i Izbornog zakona i ona pomaže u otklanjanju diskriminacije građana”, zaključuje Lavić.
Hrabra rješenja i vjera u BiH
Ako je tome tako, nije li vrijeme da se, kao kaže Miro Lazović, hrabro izađe s projektom koji će ponuditi drugačiju organizaciju BiH nego je ova daytonska!
Jasno je da entiteti, oni postojeći i oni koje se sve glasnije traži, postaju remetilački faktori u BiH. Umjesto pritisaka za formiranje trećeg entiteta i prijenos ovlasti sa države na RS, čime se nastoje destruirati državne institucije, treba li ponuditi drugačiju paradigmu?
Politički nastavci ento-teritorijalnih projekata iza kojih su ostajali genocid i udruženi zločinački poduhvati ne mogu kreirati novo faktičko stanje u BiH nevojnim sredstvima, ali s istim ciljevima.
Umjesto Bosna i Hercegovine u kojoj će biti svi građani slobodni, nama se kao “rješenja” nude isključivo koncepti segregacije i apartheida, koji se sprovode bez kazne! Uz negiranje genocida i Haških presuda!?
Međutim, platformu nove BiH poput Platforme Predsjedništva RBiH kojim je formirana jedinstvena, multietnička i antifašistička Armija RBiH moraju ponuditi odgovorne politike, one koje imaju faktičku vlast, a ne akademska zajednica i pojedinci.
Takvoj viziji BiH na principu evropskih i demokratskih vrijednosti moraju dati međunarodne faktori, umjesto što legitimiziraju ultimatume za kapitulaciju države.
Možda će ovakva vizije BiH nekome djelovati utopističke, pa i naivne i kontestu realpolitike, ali nije li tako izgledala ideja suprotstavljanja JNA i velikosrpskoj agresiji 1992., a kasnije i regularnim snagama Hrvatske vojske, te na koncu autonomaškim jedinicama na sjeverozapadu BiH? Pa, ipak, Bosna je opstala!
Vjeru u slobodnu, demokratsku, multietničku, antifašističku Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana ove zemlje, nosilaca bosanskohercegovačkog pasoša, ne smijemo izgubiti. Jer samo u tom slučaju bismo zaista bili poraženi.