Dokumentarni film „Novi život“, autora Dude i Faruka Sokolovića premijerno je prikazan prije dva dana u banjalučkom Multipleksu Palas.
Film prikazuje životnu priču Milana i Smilje Vidović, iz Međeđe kod Kozarske Dubice koji su nakon tragičnog stradanja 26-ogodišnjeg sina Slobodana odlučili darovati njegove organe i spasiti život petoro ljudi iz Tuzle i Banjaluke.
Sa ljudima koji su dobili organe njihovog sina ostali su bliski prijatelji, posjećuju se i druže. Zajedno se sjećaju Bobe…
Milan Vidović rekao je da je odlučio da daruje organe svog sina onima kojima je pomoć potrebna u trenutku kada su mu doktori rekli da njegov sin nema ni jednu šansu da preživi.
„Bio je to momentat u kome smo morali spasiti šta se spasiti može, kao kada se utopljenik hvata za slamku. Predložio sam porodici doniranje organa i oni su prihvatili. Rekao sam doktorima da nemam nikakve uslove prilikom doniranja, samo da upoznam te ljude koji prime organe mog sina“, rekao nam je Vidović.
Smilja Vidović, Slobodanova majka rekla je da joj je taj čin ublažio bol zbog tragično nastradalog sina.
„Osjećam da moj Bobo još živi, ne osjećam da sam ga skroz izgubila. Kada se čujem sa njima i kada mi dođu u posjetu, mnogo mi je lakše da prebolim nego da nemam ništa od njega. Ne daj Bože da se ikome nešto slično desi, ali ako se nađu u sličnoj situaciji svima bih preporučila da se odluče na ovaj čin”, rekla je majka tragično stradalog mladića.
Ovaj dokumentarni film je snimljen u produkciji Mebius filma i Instituta za ratno i mirnodopsko izvještavanje. Producentkinja i jedan o autora filma Duda Sokolović posljednje tri godine radi na dokumentarnim filmovima, kako bi javnosti predstavila dobre priče koje su svuda oko nas i koje vraćaju nadu u ovu zemlju.
Više od 30 dokumentarnih priča koje su snimili govore da u svim dijelovima BiH žive ljudi koji su ostali ljudi, prijatelji, humani, iznad podjela, iznad mržnje, iznad mraka svakodnevnice Bosne i Hercegovine. Duda Sokolović je rekla da je jedna od najdirljivijih priča sa kojom su se susreli u dosadašnjem radu priča kojom se bavi dokumentarni film “Novi život”
Sokolovićeva je objasnila da je njihov izbor pričanje priča koje daju perspektivu životu u ovom prostoru, koje daju šansu našoj djeci da ostanu ovdje živjeti i pronađu neku ljepotu života. Objasnila je da je te priče je vrlo lako naći, jer kod nas ima mnogo dobrih i humanih ljudi.
Niko nije pitao za vjeru ili naciju
U ovoj realizaciji ove priče učestvovali su mnogi ljudi, a jedan od njih je i Mirko Stanetić, doktor Kliničkog centra Banjaluka koji je istakao da čin porodice Vidović treba biti podstrek svima nama kako bismo razmišljali o rješavanju tog problema. Sa ove tačke gledišta ponosan je na rezultate akcije transplantiranja organa Slobodana Vidovića.
„To je bila udružena akcija velikog broja zaposlenih na Kliničkom centru, Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva zdravlja i naravno kolega iz Tuzle. Bilo je potrebno da se za vrlo kratko vrijeme stigne u Tuzlu, za šta sam ja mislio da je nemoguće. Tada sam vidio da je sve izvodljivo ako postoji dobra volja. Niko nije pitao za vjeru, naciju niti bilo šta drugo, bila je želja da se to uradi na najispravniji mogući način. Tada sam bio ponosan i sada sam, a to mogu reći u ime svih koji su učestvovali jer smo uradili nešto što je tada bilo gotovo nezamislivo. Cijela organizacija akcije trajala je nekoliko sati“, objasnio je Stanetić i istakao je da politika i svakodnevna zbivanja padaju u vodu kada se naiđe na ovakve životne prepreke.
Stanetić je rekao da je siguran da bi ovakvih slučajeva, donacija, transplantacija i spašavanja ljudskih života bilo mnogo više da smo u prilici da se u BiH dobro organizujemo.
Darko Golić, doktor Kliničkog centra Banjaluka kaže da je slučaj porodice Vidović kod nas izuzetno rijedak i da je vrijeme da se svi uključimo i pomognemo pri pravljenju koraka naprijed, kako političke tako i vjerske institucije mogu da pomognu.
„Podaci iz literature kažu da na jedan krevet u intenzivnoj njezi imamo jednog moždano mrtvog tokom godine. Banjaluka ima 20 takvih kreveta, što znači da trebamo imati minimalno 20 pacijenata koji su kandidati za transplantaciju. Problem je u ministarstvima koja su razjedinjena i nemaju adekvatnu transplantacionu politiku, nemaju odvojena sredstva za transplantacionu medicinu koja je izuzetno skupa i sve to pada na pleća zdravstvenih ustanova”, kaže Golić.
Objašnjava da u BiH nema donorske mreže i zajedničke liste, a sve to treba da “pogura” Ministarstvo zdravlja.
“Ljekari su tu najmanji problem, oni će da odrade svoj dio posla. Vrijeme je da se pokrene šira šira društvena akcija kako bi se građani uključili u akciju doniranja. Mislim da naše političare trebaju ujediniti muka i patnja naših pacijenata. Ako je Evropa napravila donaciju organa bez granica, nema razloga da i mi to ne uradimo”, ističe Golić.
Halima Resić, doktorica i predsjednica “Donorske mreže” kantona Sarajevo rekla je da je BiH država s najvećim brojem dijaliznih pacijenata u regiji. Objasnila je da imamo stručnjake, ali ne i organizaciju koja bi pomogla u ovakvim situacijama.
“Donorska mreža je formirana na nivou BiH kao nevladina organizacija i nema taj učinak zdravstvenog sektora. Trebali bismo imati jedno zajedničko ministarstvo zdravlja i jednu zajedničku krovnu instituciju. Ovakve životne priče su ono što daje poruku i tjeraju ljude na razmišljanje. Nažalost, nema političke volje za krovne institucije”, rekla je Resićeva.
Premijeri filma su prisustvovali i ljudi koji su prošli kroz transplantaciju, a jedan jedan od njih je rekao rečenicu koja je dodirnula sve prisutne: “U meni kuca srce drugog čovjeka”.
Svi učesnci promocije su se složili da je potrebna šira društvena akcija medija, medicinskih institucija, politika, religija i drugih da se uključe da bi građanima ove zemlje približili humanost doniranja organa. BiH na taj bi način napravila korak koji joj je jako potreban, korak koji bi mogao da spasi brojne živote građana ove zemlje.
(BUKA)