“U ovom trenutku Dodik nema pojma, čak ni maglovitu projekciju, kako će završiti brojni sudari koje je otvorio sa tendencijama za otvaranje novih. Nedvosmisleno je da će se boriti do kraja, ali ako se uspije izboriti onda je Čudotvorac. A Čudotvorci ne postoje još od Nulte godine”, piše banjalučki novinar Slobodan Vasković
“Dodik ima pravo da promijeni stav, da “shvati” kako je bio “naivan” (i “prepliva” iz zone u kojoj je služio Zapadu u vode u kojima služi Rusiji), ali nema pravo da derogira državne obaveze; Ima pravo da pokuša da ih promijeni akcijom u institucijama BiH, ali tu je za Dodika problem – on ne poznaje niti priznaje formu i suštinu institucija, njihov način djelovanja, potrebu njihovog jačanja kroz poštovanje načina djelovanja, samim tim i forme i suštine istih tih institucija; Koje i Dodik predstavlja kao član Predsjedništva BiH.
Umjesto toga, Dodik pokušava da se i na nivou BiH nametne kao jedina “institucija” koja “prečicama”, bez zakonskog osnova, sve rješava. To mu je pošlo za rukom u RS, efekti takvog načina vladanja su prevulgarni, a on i njegova vlast su se doveli do statusa Uzurpatora i Unutrašnjeg okupatora; Spremnog na sve!” piše na svom blogu Slobodan Vasković te nastavlja:
“Za kraj – SAD i Rusija, bez obzira na sankcije, razgovaraju i dogovaraju se; Dodik samo čeka da na njega dođe red… Odbijanje preimenovanog ANP-a novi je korak naprijed u redu koji vodi do Čekića i Nakovnja; Preciznije između njih!
Napisano je dio teksta “Dodik odbio i preimenovani ANP, što je njegov novi korak ka poziciji između Čekića i Nakovnja” koji sam objavio još 18.11.2019. godine., kada je Dodik odbio da prihvati preimenovani ANP u “Program reformi BiH”
Dan kasnije, 19.11.2019., na sjednici Predsjedništva BiH, to je učinio, iako je mjesecima tvrdio da neće: Dodik je prihvatio “Program reformi BiH”, u paketu sa imenovanjem Zorana Tegeltije za predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH. Tegeltija je sjeo u fotelju predsjedavajućeg, a BiH u MAP (Akcioni plan za članstvo u BiH).
Prihvatanje ANP-a značilo je ispunjenje državnih obaveza koje je, uz Dodikovu punu podršku, 2003./2005./2009., preuzela BiH, čemu se protivila Rusija zbog svojih nacionalnih interesa, a ne interesa Republike Srpske.
Bio je to novi korak u uspinjanju na “Nakovanj” po kojem je već tada dosta nemilosrdno udarao “Čekić”. Udarao je i “Nakovanj”. “Čekić” i Nakovanj” su Zapad i Rusija, može i obrnuto, a svako ko se nađe u tački udara bude polomljen.
Dodik je porotekle gotovo tri godine pokušavao da izbjegne udarce, eskivirao ih je, raznim manevrima, mahom lažima, ali svemu dođe kraj, pa i eskivacijama.
Napad Rusije na Ukrajinu označio je kraj Dodikovih manevara – Zapad ga neće, ni Rusima nije mio, ali ga, u nedostatku adekvatne zamjene, koriste kao topovsko meso u sudaru sa Zapadom kako bi Ukrajinsku tragediju produžili i u Regionu, posebno BiH, koja je, zahvaljujući trojcu Dodik, Bakir Izetbegović, Dragan Čović i njihovim dogovorenim politakama isključivosti koje u podtekstu imaju bjesomučno pljačkanje sopstvenih naroda, najnestabilnija.
Dodik, ali i ostala dvojica, doveli su sebe direktno u osu sudara “Čekića i “Nakovnja” i biće vrlo brzo teško pogođeni, ma šta činili i kako se ponašali.
Svjesni da to znači njihov politički kraj, Trojka uporno ostaje pri isključivim politikama kako bi trenutnu političku situaciju u BiH učinili hiperosjetljivom na mogućnost izazivanja međuetničkih incidenata (koji bi bili kratkog daha i satrveni u manje od 24h), svjesni da je to jedini način da pokušaju opstati.
Drugog načina više nemaju, a procesi učvršćivanja BiH, vraćanje vlasti u institucije iz njihovih šaka, skidanje njihovog jarma sa naroda; Ukratko – sređivanja stanja u BiH, za njih predstavljaju tačku slamanja njihovih retrogradnih, antinarodnih i anticivilizacijskih politika koje vode. Slamanja njih samih.
Dodik najburnije reaguje na ugroženost njegove vulgarne primitivne uzurpatorske politike: njegov pokušaj odbrane od pomenutih procesa i nastavak opisane antipolitike na mikronski malom manevarskom prostoru je permanentan i svakodnevno otvara nove frontove na kojima izvjesno gubi, ne držeći se zlatnog pravila da se prava bitka uvijek treba voditi na samo jednom frontu kako bi se imale kakve takve šanse za opstanak.
Zapad ga neće ponovo pod svoj kišobran; Rusija, u nedostatku adekvatne zamjene za njega, progutala je, na određeno vrijeme, njegove izdaje njihovih nacionalnih interesa (ANP, plus sankcije BiH uvedene Rusiji zbog rata u Ukrajini; Brojne sankcije uvedene su ispod radara bez Dodikovog protivljenja). Rusija je odlučila da ga potroši do kraja, ne štedeći ga ni na koji način niti mu pomažući ekonomski, jer su svjesni da ih je već u nekoliko navrata izdao i da je uvijek spreman na takav akt.
Najteža kazna mu je da ga oni žrtvuju, što hladnokrvno čine.
Tako je Dodik sebe doveo u situaciju da se adhok loše osmišljenim potezima iscrpljuje na brojnim frontovima koje je otvorio bez mogućnosti uzmaka i bez ikakvih šansi za pobjedu.
U ovom trenutku Dodik nema pojma, čak ni maglovitu projekciju, kako će završiti brojni sudari koje je otvorio sa tendencijama za otvaranje novih. Nedvosmisleno je da će se boriti do kraja, ali ako se uspije izboriti onda je Čudotvorac. A Čudotvorci ne postoje još od Nulte godine.
Nalaženje “saveznika” u predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću, podmukli podzemni udari na Srbiju, otvoreni pokušaji novih razaranja BiH…. samo su privid moći koju više ne posjeduje ni blizu mjere od prije pola godine; Koja rapidno slabi iako on ponašanjem Razjarenog Bika želi da tu činjenicu prikrije.
Uz to, nije uspio da razbije opoziciju, kao ni izetbegović (Čović još uvijek nema taj problem tako jasno izražen kao njegova dva najbliža saradnika), što ga dodatno čini bijesnim, zaslijepljenim, bez ikakvog kvalitetnog pregleda situacije u kojoj se nalazi.
Anksiozan do mjere psihotičnosti, Dodik je, nepotrebno, otvorio još jedan front, potežući na sjednici Predsedništva mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa na sporazum o trgovini i saradnji sa Velikom Britanijom.
Nebitno je njegovo objašnjenje zbog čega je to učinio, ali je bitno da je naveo da RS „ne doživaljava Veliku Britaniju kao prijatelja, jer postoje opravdane sumnje da ponuđeni sporazum ne tretira ravnopravno subjekte u sporazumu“.
Tako je ponovo RS iskoristio za pokušaj sopstvene odbrane, nakon čega slijedi novo ponižavanje Narodne skupštine koja treba da podrži njegov veto na sporazum o trgovini, koji za Britaniju ne znači ništa, ali RS svakako gubi i previše.
Bitnije od toga je što će podržavanje veta na sporazum, Britaniju i zvanično promovisati u “neprijatelja RS”, što je za entitet ogromna šteta koju je Dodik izazvao u pokušaju da koliko toliko ustabili sopstvenu poziciju. Umjesto toga, ona će biti još uzdrmanija.
Dodik, naravno, nije zaobišao ni visokog predstavnika Christiana Schmidta koji ga je “pohvalio” što je parlament RS odgodio implementaciju Zakona o formiranju oružanih snaga BiH, VSTS RS…
Schmidt je “pohvalom” ponizio Dodika, jer odlično zna da je odgađanje Zakona tek najava novih sukoba nakon izbora, ukoliko Dodik bude u prilici da ih izaziva, što je samo teoretska mogućnost.
Uz to, Schmidt je ukazao i da Dodik ne govori istinu i da trenutno nije spreman da implementira bilo šta od svojih “velikih” poteza, jer za to nema novca, niti je predviđen budžetom RS za ovu godinu.
Sva priča oko prenosa nadležnosti je Dodikova verbalna onanija kojom svjesno radikalizuje situaciju u BiH i tako daje priliku Izetbegoviću i Čoviću da reaguju na isti način. I nastave plašiti “mečku rešetom”!
Dodik je, nakon Schmidtove “pohvale”, izjavio da je njemački diplomata “apsolutno nepostojeća osoba, koja se zove visoki predstavnik u BiH“ i da ga “treba deportovati iz zemlje, kako to predviđa zakon koji se bavi strancima u BiH“.
Njemačka je već odavno na Dodikovom spisku “neprijateljskih zemalja” što je u apsolutnoj suprotnosti sa politikom Srbije, koju Dodik navodno prati, i kojoj je prioritet zadržavanje odličnih odnosa sa Berlinom zbog veoma bitne činjenice – da je ta zemlja drugi najveći poslodavac u Srbiji.
Novi niz Dodiku “neprijateljskih zemalja” obznanio je samo dva dana nakon zasjedanja Narodne skupštine RS (06.06.o.g.) na kojoj je ruski ambasador Igor Kalabuhov “gostovao” i, usput, ponizio i Dodika i sve poslanike i predstavnike političkih partija u parlamentu.
Igor Kalabuhov, ambasador Rusije u BiH, došao je u Narodnu skupštinu RS, ispričao šta je imao i otišao.
Nije dozvolio da mu bilo ko od poslanika i/ili prisutnih šefova političkih partija postavi ijedno pitanje. Nije se čak udostojio da sasluša šta ima reći bilo ko od njih. Arogancija i gordost predstavnika sile javno su demonstrirani, jer je cilj bio demonstracija sile.
Na taj način je ponizio parlament RS, sve njegove poslanike, ali to mu je i bio cilj – demonstrirao je nadmoć nad Narodnom skupštinom, njenu nebitnost u njegovim očima, samim tim i Rusije koju predstavlja, ali i superiornost nad Miloradom Dodikom i njegovom sektaškom glasačkom mašinerijom koja je, po njegovom zahtjevu zakazala sjednicu i donijela Zaključke koji u sebi sadrže jednu veliku prijetnju (odlaganje implementacije vraćanja nadležnosti i ogroman broj besmislenih konstatacija, oštro suprotstavljenih jedna drugoj).
Poodavno je Narodna skupština razrušena vulgarnim napadima Dodika na nju i njenim stavljanjem u funkciju njegovih interesa, ali kada već Kalabuhov ignoriše tu činjenicu, kada mu je jako “stalo” do “stava” parlamenta bio je red da ostane koji minut više pa da sasluša bar jednog poslanika. Makar i sektaškog, piše Vasković.
Kompletan tekst možete prošitati na OVOM LINKU.