Ljubav je smisao života i ne zna za granice. Uoči Dana zaljubljenih, agencije Anadolija donosi nesvakidašnju priču o istinskoj, čistoj i bezrezervnoj ljubavi . On je Jovan Jovanović, a ona Fahira Turković. Jovan ima 107 godina, a Fahira 75. Jovan je radni vijek proveo kao profesor ruskog jezika, a Fahira kao pravnica. Upoznali su se prije 17 godina u Domu za zaštitu starih osoba u Sarajevu i od tada su nerazdvojni.
Kažu da su na prvi pogled otkrili da su jedno drugom srodne duše. „Po cijeli dan smo zajedno. Čitamo novine, slušamo radio, pričamo. Mi imamo mnogo zajedničkog, srodne smo duše. Tako smo se i počeli družiti. Ja sam čitala novine, a potom ih njemu nosila. Kroz to smo se približili, počeli smo se družiti i 17 godina smo zajedno“, rekla je Fahira Turković.
Jovan Jovanović je dodao da ih je zbližilo teško stanje. „Bio je rat, užas, svakog časa čekaš kad će te ubiti. Osim toga, Fahira je intelektualac, što je meni odgovaralo. Većina ljudi ovdje me ne razumije. Čovjek sa čovjekom može, a čovjek sa nečovjekom ne može“, ispričao je Jovan.
Mnogo zajedničkih interesovanja pomoglo je njihovom dugogodišnjem odnosu. Turković je istakla da su veoma vezani i da svaki dan provode zajedno. Kada se probude, Jovanović sa novinama dođe u njenu sobu, zajedno ih pročitaju, nakon čega razgovaraju.
„Onda opet dođe u pet poslije podne i bude do sedam. Ne bi bio dom isti da nemamo jedno drugo. Uvijek mu govorim ‘Šta bih ja bez tebe?’ On je prema meni toliko pažljiv, brižan i dobar. Teško bih bez njega mogla“, naglasila je Turković, a Jovanović je dodao: „Ja sam nesretan čovjek i nemam nikoga svoga. Ona mi je sve, brat, sestra, drug, prijatelj, sve. I onda u tom smislu, možete tu vezu pričvrstiti.“
Fahira i Jovan slažu se da je život čudan i oboje su veoma pažljivi jedno prema drugom. Jovanu Fahirina pomoć neizmjerno mnogo znači.
„Jednom prilikom sam bio 16 dana u bolnici, a ona me je 11 puta posjetila. Ima visok krvni pritisak, a topio se asfalt na cesti kad je dolazila“, naglasio je on.
„Sama sam mu išla u posjetu. I ja sam pretprošle godine bila na operaciji žuči, a Jovo mi je došao pet puta. Još ga obje noge izdaju, a on je tako rizikovao i dolazio meni“, kazala je Fahira.
Već devet godina, Jovanović je zbog problema sa nogama vezan za dom. Prije im je dan brže i ljepše prolazio jer su mogli izlaziti napolje. Posjećivali su pozorišta, izložbe, išli na izlete i u šetnje. Ipak , Jovan je priznao da, držeći se za gelendere, svaki dan uspije doći do svoje srodne duše kako bi provodili vrijeme zajedno.
„Tu nema ništa na interesu, to je čisti odnos čovjeka prema čovjeku. Nema ni vjere ni nacije, ništa“, pojasnio je Jovanović.
„Meni ne smetaju ni njegove godine, niti njegovo ime. Ne gledam na to zaista. Gledam ga samo kao čovjeka“, nadovezala se Turković.
U 105. godini Jovanović je objavio filozofski rad o „Gorskom vijencu“, a nedavno je poslao na objavu apstraktan rad o laži. Iako nemaju dodirnih tačaka kada je riječ o pisanju njegovih radova, Fahira ih ipak pročita prije objave. A kako je u gimnaziji učila ruski, istakla je kako je to još jedna u nizu stvari koje ih povezuju.
„Često mu recitujem poeziju na ruskom, stihove iz Onjegina. Čak kaže da je bolji moj akcenat nego njegov“, kazala je Fahira kroz smijeh.
Jovan je preživio pet ratova, a radio je u školi koja mu je bila smisao života. „Nisam se bavio politikom, ali uvijek imate neprijatelje. Progonili su me strašno, čudo je da sam doživio ove godine, to je za ispitivanje u institutu. Rođen na kamenu, živio na kamenu. Ali jesam pronašao sreću kad sam došao ovdje i upoznao Fahiru“, ispričao je Jovan i podsjetio na romsku izreku koju često ponavlja „Kućo moja, kućice, oj čađava platno, ti si meni srebrno i zlatno“. Sada žive u staračkom domu u sarajevskom naselju Nedžarići i zovu ga njihovim domom, koji ih je spojio.
„U ovaj besprijekorno čisti zrak nećemo slati ništa osim ljubavi“, napisao je jedan od najvećih duhovnih učitelja i pjesničkih genija čovječanstva, Mevlana Dželaleddin Rumi. A uprvo tako žive Jovan Jovanović i Fahira Turković. Bezrezervnom podrškom i pažnjom koju pružaju jedno drugome, u doba interesa i materijalizma, vraćaju nadu u vrijednost čistih osjećanja između dvoje ljudi.
(Anadolija)