Vlaisaljević oderala Kojovića: “To kako je Mijatović uvrijedio Sabinu Ćudić, nije ništa spram onog kako je Kojović uvrijedio mene!”

Žene izložene pogledu javnosti kroz poslove koje obavljaju, treba da budu uvažene u njihovim stavovima i ne smije im se prigovarati na personalnoj razini. Ali, tako već jeste, zar ne? Žene treba da daju potporu jedna drugoj čak i kada su obespravljene u dostojanstvu njihove oponentice, žene drugačijih svjetonazora, običaja, kulture, ideologije, boje kože, političkih opredjeljenja.

Tekst Sanje Vlaisavljević, objavljen na društvenoj mreži Facebook, prenosimo u cijelosti:

Seksistički ispadi trebaju biti glasno osuđeni. Vrijeđanje žena u njihovu dostojanstvu još i više. Etiketiranje žena ne samo da je nedopustivo nego treba biti strogo kažnjeno. Žene izložene pogledu javnosti kroz poslove koje obavljaju, treba da budu uvažene u njihovim stavovima i ne smije im se prigovarati na personalnoj razini. Ali, tako već jeste, zar ne? Žene treba da daju potporu jedna drugoj čak i kada su obespravljene u dostojanstvu njihove oponentice, žene drugačijih svjetonazora, običaja, kulture, ideologije, boje kože, političkih opredjeljenja. Ali, one to rade, zar ne?

Žene treba da prstom upru u muškarce koji obezvređuju žene i nazivaju ih pogrdnim imenima. Oni treba da snose moralnu i svaku drugu vrstu odgovornosti za omalovažavanje žena. Ali, žene to rade, zar ne?

Žene koje se bave zaštitom prava žena treba da stalno prate javnu scenu i javni govor te oštro osuđuju svaki ispad prema ženama. Zašto ovo napomenuh, to se podrazumijeva, zar ne?

Udruge novinara treba da glasno osude svaki napad na žene u medijima, svaki napad političara i drugih muških javnih ličnosti izgovoren u emisijama, u tekstovima, na portalima i forumima, na društvenim mrežama, itd. Ali udruge to rade, zar ne?

Kada neki Vojin Mijatović kaže kako neka Sabina Ćudić „iz Sarajeva krešti“, pa to zaslužuje svaku osudu. Prvi se, „rodno senzibilni“ javio da ukori Mijatovića, tko drugi nego predsjednik stranke kojoj pripada Ćudić, Predrag Kojović. Velikodušno! „“Sram te bilo Vojine za komentar o Sabini Ćudić. Odvratno testosteronsko baljezganje.“ Ma bravo za Kojovića!

Sjetih se tad, a kako i ne bih, kako je upravo Kojović u jednoj emisiji u kojoj smo zajedno gostovali, ne samo „odvratno testosteronski“ nego radikalno seksistički, neuljudno i prostački izjavio ni ne trepnuvši da su prostitutke poštene u odnosu na mene. Začudio se voditelj Šahimpašić, začudio se gost Alispahić. Zanijemili! Bilo je to ono vrijeme kad sam uvelike bila: sponzoruša, plaćenica, kurva, fašista, nacionalista, izdajnik, mrzitelj, rasista, kolaboracionista, ustašica, četnikuša, rijasetovska balinkura i što još sve ne drugo, samo zato što sam pisala za Glas Srpske, Poskok.info i Dnevni avaz. Istina pisala sam kako stvari stoje a ne kako bih voljela da ih vidim ili, još gore, kako bi moralne vertikale Republike Sarajevo voljele da pišem. Pobrao je tada Kojović simpatije sarajevskih branitelja ženskih prava jer je rekao upravo onako kako već sljeduje osobi poput mene. Uz opasku da „stvari treba nazivati pravim imenima“.

Koju godinu poslije napisa jedan od prononsiranih branitelja ženskih prava da idem u „tri Sanjine materine“, da sam „govno za kojim vodu treba pustiti“. Istina, samo u njegovu selu! Ispisa i lijepu sugestija da me treba ubiti i protjerati, oduzeti mi imovinu. Poveza me u hipu sa Mladićem i Karadžićem. I tad pobra sve simpatije sarajevskih branitelja ženskih prava, jer je rekao sve što je trebalo i kako je trebalo osobi koja brani Ćovića i objeduje u restoranu Kula. I taj jezivi pamflet nije napisao na nekoj društvenoj mreži nego prestižnom sarajevskom portalu uz glasan pljesak redakcije i njihovih čitatelja. Ubrzo je bio okićen i prestižnom nagradom Novinar godine!

I danas čitam po forumima velikih sarajevskih portala najgori govor mržnje upućen mojoj obitelj i meni. Pitam zašto barem te najgore fraze govora mržnje ne povučete. Odgovor ubrzan uslijedi: „jer je to sloboda govora“!

Čitam neki dan neka žena napisala listu žena koje su bile izložene vrijeđanju u medijima, i nisam odoljela da se ne nasmijem. Koja smijurija. Koje licemjerje. Osim jedne političarke iz RS niti jedna druga „sa spiska“ nije bila povrijeđenog dostojanstva u medijima. Možda na forumima, društvenim mrežama ili nekom porukom u sandučić, ali kroz zvanične tekstove u medijima niti jedna od navedenih. Pogotovo nije vrijeđana mjesecima, godinama, desetljećima.

Čitam tako danima, mjesecima i godinama uvrede na račun Sebije Izetbegović. Čitam i ovih dana. Čitam kako netko voli više BiH nego „Bakir Sebiju“! I tko potpisuje ovu rečenicu? Čovjek čija je supruga također na društvenim mrežama pretrpjela uvrede zbog njegovog političkog angažmana. Pa gdje je princip, kriterij, stav? Nigdje! Vrijeđa Izetbegovićku tko stigne, kako stigne i poželi. Da, imaju pravo na to jer je javna ličnost. Ali osim uvreda nigdje nisam pročitala što je pogrešno uradila u svojoj karijeri. Je li instituciju kojom rukovodi dovela do nekih velikih zaduženja? Je li nađena bilo kakva sumnjiva transakcija u instituciji kojom rukovodi? Je li kao liječnica pogriješila? Je li kao profesorica, recimo, plagirala ili zaposlila svoje dijete uz sebe? Je li pobjegla u naletu Corone malo da odmori u skupim ljetovalištima? Je li javno uvrijedila ijednu drugu ženu? A mnoge nju jesu! Je li ijedna udruga za prava žena branila Sebiju Izetbegović zbog danonoćnog javnog obezvređivanja i najgorih uvreda? Zašto Izetbegović nije na spisku jedne od najvređanijih žena u BiH? Gdje su na tom spisku Željana Zovko, Pejka Medić, Gloria Lujanović, Svjetlana Topalić, Semiha Borovac, Marina Pendeš i mnoge druge? Gdje je tu časna, dobra, plemenita Zora Dujmović koju su mrcvarili po sudovima i pisali o njoj najgore objede na sarajevskim portalima jer je odobrila projekt nekakve kosidbe na Kupresu. Gle čuda, ta kosidba upisana na UNESCO listu nematerijalnog blaga. I nigdje nikoga da joj ispriku uputi! Nigdje! Eh, šikaniraju ih zato što su zaslužile da im se kaže što im i pripada, stav je „principijelnih“ branitelja prava žena. I ne treba biti iste političke orijentacije, iste nacionalne pripadnosti, religije, uvjerenja pa da bi se javno osudilo vrijeđanje žene. Ako pravimo listu poželjnih i nepoželjnih, onih koje treba i koje ne treba braniti, onda pravimo veći zločin prema ženskom dostojanstvu nego je to samo obezvređivanje žene.

Princip zaštite nečijeg dostojanstva mora biti uvijek jednak za sve. Ukoliko nije, onda nema nikakve razlika između „napadača“ i „branitelja“.