Boravak u splitskom dnevnom boravku je poskupio. Cijene svega su skočile u nebo, jer tržište tako nalaže, pa se to onda odrazilo i na cjenike u kafićima.
“Kakogod, štekati na Rivi više nisu prijateljski raspoloženi prema Splićanima; bar ne onima nešto plićeg džepa, dakle većini. Glavna gradska šetnica je, kako kažu furešti, prekrasno uređena, pod tendama ugostiteljskih objekata se gosti hlade raspršenim kapljama vode i fine-dineaju, a garnitura i horikultura su na jednom visokom nivou – puno višem nego što si to domaći ljudi mogu priuštiti.
Obala hrvatskog narodnog preporoda se u potpunosti preporodila – za sve nehrvatske narode koji su voljni dovoljno za nju platiti”, piše Slobodna Dalmacija.
Na toj liniji razmišljanja je i voditelj restorana na sredini Rive, gdje je voda 24 kune (6.20 KM), sok 29 (7.5 KM), isto kao i malo hrvatsko pivo.
“Ugostiteljstvo je luksuz. Nitko ne treba ići negdje popiti kavu niti pojesti ručak – sve to može napraviti sam u svojoj kući. Ako pak inzistira na tome da ga netko poslužuje i kuha za njega, onda mora biti spreman to i adekvatno platiti. Osim toga, najmovi su ovdje ogromni, naročito nama koji imamo veliku kvadraturu.”
Kao naročiti problem ističe radnu snagu, koja je “slaba i nikakva”.
Žali se da ljudi više ne žele raditi kao posluga te da je većina onih koji se na to i odluče jako neprofesionalna.
“Ako želite zadržati vrhunske djelatnike, kojih je ekstremna nestašica, morate ih dobro i platiti, što se onda, jasno, odražava i na samim ciframa na meniju.
Što se tiče nas, važno je naglasiti da mi u naše zaposlenike i ulažemo, šaljući ih na raznorazne gastronomske tečajeve, kako bi unaprijedili svoje zvanje, a tako i kvalitetu naših usluga”, ponosno ističe.
Voditeljica fast-fooda, blizu ulaza u Dioklecijanove podrume, kaže da, iako su njihove cijene slične gore navedenima, ovih dana planiraju dodatno podignuti. “To je zato što mi imamo zimske i ljetne cjenike, a ako pogledate na štekat, primjetit ćete da je već dobro popunjen turistima. Dakle, vrijeme je za sezonske cijene. Inače, moguće je tući popuste za domaće, ali mi ovdje to ne prakticiramo”, otkriva nam.
Objašnjava nam da se poskupljenje nabave mora odraziti na cijena hrane, kave i alkoholnih pića u ugostiteljstvu. “Na primjer, Ledo šlag, kojeg mi koristimo, je skočio s pet (1.30 KM) na deset kuna (2.60 KM). A zbog manjka radnika, se nude i nešto veće plaće za one koji žele nosit tacnu i vrtit tave. Doduše, nije to ništa što može osjetno povećati kvalitetu života…”, odmahuje glavom voditeljica.
Na drugom kraju, tik pored Marmontove, se nalazi Ars, mnogima znan i kao “kod Vjeke”. Riječ je o objektu koji, pod ovim imenom, radi već skoro pola stoljeća (iako ne na istoj lokaciji). Kako se radi o obiteljskom biznisu, u njemu je opuštena atmosfera, a gosti su pretežito lokalni. Upravo zato su i cijene tome prilagođene i među najnižima na tehnobetonu između palače i mora.
“A isto ćemo morat dignit koju kunu… Najam štekata je otiša gori duplo, a isto se najavljuje za struju. I kava je poskupila petnaestak posto. Ma šta da vam kažemo… Nije nam drago, al šta da radimo… Nema smisla da radimo u minusu, jel tako?”, realna je i simpatična ekipa iza šanka.
Poslikavši sve cjenike, dobili smo i pobjednike; kako u vis, tako i u niz. Daleko najskuplji je Olive Tree u kojega ćete za espresso odvojiti 18 (4.66 KM), Colu i vodu 35 (9 KM), a malo domaće pivo 45 kuna (skoro 12 KM). Tamošnje djelatnike nismo pitali za komentar, pošto su nam, u pripremi članka o serviranju sushija na golim polegnutim djevojkama u njihovom objektu, bili poručili da “njihova djela pričaju bolje od riječi”. S druge strane, najpristupačniji je Momento, kafić smješten pored kule na dnu Hrvojeve. Tamo su cijene, ni manje ni više, nego – duplo manje.