U 30 kvadrata memljive kuće stare preko 50 godina osmočlana porodica Bibić iz sela Vagani, kod Kotor Varoša, provodi svoje dane. Dva kreveta, šporet, frižider, drvena klupa i jedna sijalica su sve što imaju.
Niko u porodici nije zaposlen već više od decenije, preživljavaju najviše zahvaljujući tome što glava kuće Dalibor uspije pomoću konja izvući koje drvo iz šume pa prodati.
“Pomognu nam tako ljudi iz Kotor Varoša, neko donese hranu, neko odjeću. Ljeti je dosta lakše, posijemo baštu, malo graha, krompira, luka pa se i ima šta pojesti. Zimi je puno teže, ali nekako se preživi. Šta ćemo – drugačije ne može, a mjesec se mora pregurati”, priča Dalibor.
Hrane često zafali, ali gladni, kako kaže, hvala bogu do sada nisu bili. Ako nema ništa drugo, umijesi se pogača pa se ruča, barem hljeba mora biti.
Neki bi pomislili da bi od države za svojih šestoro djece trebalo mnogo da dobiju, ali to nije slučaj. Za šestoro mališana imaju tek “velikih” 140 KM dječjeg doplatka mjesečno.
Da nesreća ne bira pokazao je i posljednji snijeg i vjetar, koji su ionako nemoguće uslove za život dodatno otežali počupavši dio krova i daske sa konstrukcije.
“Pokušavao sam ja to da popravim, ali nemam materijala, a i ne može se ovo više popraviti. Kuća samo što se nije srušila”, kaže Dalibor.
Vodu i struju su tek nedavno dobili, takođe zahvaljujući ljudima iz okoline koji su upoznati sa njihovom situacijom, ali nemaju kupatilo.
“Kupamo se tako što ugrijemo vodu na šporetu, u lonče, pa se posipamo, a malog peremo u banjici”, rekao je on.
Nožice Maje, Marine, Predraga, Miodraga i Dragana, iako vrijedne i poletne, već s prvom kišom više su mokre nego suve, obuća je stara, iznošena i šuplja, a put do autobusa, pa i prve kuće dug je četiri kilometra. Kako kaže njihova majka Dijana, sva sreća pa su zdravi i otporni, inače bi bilo teško.
Dok smo bili u posjeti Bibićima, Dijana je sve vrijeme nosila najmlađeg člana Mihajla, starog tek godinu dana u nadi da će zaspati.
“Nemam ja nešto što mi je najteže: sve je teško, čitav život. Vidite kako živimo, damo im šta i koliko imamo. Sreća pa su oni zadovoljni svime i ne traže nešto što se nema i ne može, jer inače ne znam šta bih tada”, rasplakala se Dijana.
Mališani, tek što su se “odvojili od poda”, a već imaju previše ozbiljan pogled, pogled odraslog čovjeka koji je prošao mnogo toga i s mnogo briga.
Naš dolazak radoznalo su pratili kroz prozor, a za sve vrijeme koje smo proveli u kući veoma stidljivo su razmijenili tek pokoju riječ s nama. U tih nekoliko riječi rekli su kako im nedostaje televizor, nikad ga nisu ni imali.
“Voljela bih i da imam svoju sobu, to bi bilo fino, jer sada svi spavamo zajedno”, tiho, jedva čujno s pogledom ispod oka rekla nam je Maja, koja je i pored svih problema prošla vrlodobrim uspjehom u osmom razredu.
“Pomognem mami i tati koliko mogu, operem suđe, sklonim malo po kući i pričuvam braću i sestru”, govori nam ona.
Na rastanku poželjeli su nam srećan put, a mi pozivamo nadležne i sve ljude dobre volje da pomognu ovoj porodici kontaktirajući redakciju “Nezavisnih” ili da ih posjete i pomognu ukoliko su u mogućnosti.