Jedan od najvrelijih dana ikad. Taksista kaže da piše 40 na nekoj zgradi. Nalazim se sa Zlajom i idemo na Vlakovo. A tamo možda hiljadu ljudi. Nakon obreda na platou, rijeka ljudi kreće perivojem uzbrdo. Odjednom se ispred nas odvaja desno jedna grupica novinara i kamermana. Krećemo za njima i dolazimo do kombija. Hodža, mi i mediji. U to se pojavi još nekoliko ljudi. Svi ostali produžiše uzbrdo na neku veliku i važnu dženazu. Formira se špalir i na udaljenost od 50-ak metara pridržavamo minijaturni bestežinski tabut.
Piše: Zoran Ivančić, bilješka na Facebooku
Stajemo sa strane. Brojim prisutne, tridesetak ljudi, desetak predstavnika medija, nekoliko žena stoji podalje, one će se primaći tek poslije dženaze da donesu cvijeće i izuče nešto.
Bio sam na puno dženaza, sprovoda i sahrana. Pojedinačnih i grupnih.
Ova je drugačija. Hodža govori drugačije. Nakon molitve poziva na strpljenje. Kaže da će kad dođe sudnji dan Berina sve nas koji smo došli na njenu dženazu dočekati na vratima i uvesti u džennet. Mene neće. Nisam vjernik a i da jesam, nisam zaslužio. Nisam učinio dovoljno, po mojim kriterijima. I hodža ne kaže “Hoćemo li joj halaliti?” na što se odgovara “Halal Oslun”. Bebama se ne halali. Bebama se nema šta halaliti.
Tu dženazu proživljavam svakodnevno. Postavljam si pitanja o moralu, pravdi, etici. O odnosima vjernika i ateista. O nepomoći koju su pružili oni koji su bili obavezni po zakonima i propisima i sudskim odlukama i bili plaćeni za to i kojima je Berina bila “naša” i o pomoći “anamo onih” koji nisu bili ni dužni ni obavezni ni plaćeni za to, koji su kršili zakone da bi joj pokušali pomoći, i za koje je Berina bila “tuđa”.
Razmišljam o načinima na koji se ljudi dijele. Najčešće na naše i njihove. Po rasi, vjeri, porijeklu, imovnom stanju, kvartu u kojem žive, navijanju za neki klub…
Što reče Rambo, otprilike: “ja sebe mogu zamislit samo da sam onaj koji prolazi kroz dimnjak, nikako da sam onaj što pali peći”. Što upita neko nakon Breivikovog zločina na otoku Utoja: “Jel bilo naših?”.
Da, bilo je naših, sva su djeca ubijena na Utoji, u Ahmićima, u Jasenovcu, u Mostaru, Uzdolu i Grabovici, na ćupriji u Višegradu, Bleiburgu, u Auschwitzu i u Gazi, Armeniji, Afganistanu, Darfuru i u Daytonskom miru naša djeca. A oni koji ih ubijaju, oni su njihovi.
Hoćemo li im halaliti?
(Radiosarajevo.ba)