Oni malo stariji dobro pamte njihov ukus i boju. Prije Drugog svjetskog rata žute lubenice su se gajile na našim prostorima, ali im se seme zatrlo, postalo zaboravljeno.
“Kad sam vidio žuti bostan na tezgi, nisam mogao da mu odolim”, kaže Mirko, penzioner. – Samo sam ih ovde vidio i sad dolazim ovamo samo zbog njih. Ukus i miris me uvijek vrate u djetinjstvo. Sjetim se života na selu, kako smo ih kao mali jeli odmah po branju, na njivi.
Da stariji sugrađani najviše pazare žute lubenice potvrđuje jedna prodavačica koja ih uzgaja.
“Mi smo ih ove godine prvi put posadili i to tek 500 sjemena iz straha da se neće dobro prodavati. Ipak, kupuju se. Ko ih proba jednom, uvijek se vrati ponovo”, govori prodavačica sa osmijehom.
Žute lubenice se u većim količinama uzgajaju u Aziji. Svojevrstan užitak predstavlja kada se žute i crvene lubenice, rashlađene, nađu na jednom tanjiru.